„Siromašni imaju vrlo malo novca, pa ne mogu plaćati značajno povećane poreze. Bogate je moguće oporezivati jače, ali samo do neke točke: ako država nametne previsoku „graničnu stopu, tj. uzme prevelik dio posljednjeg dolara što ga pojedinac zaradi, to će imati ozbiljan nepovoljan učinak na poticaje da se radi, štedi i investira.“

Paul Krugman (Doba smanjenih očekivanja)

 Hrvatska, mala i nerazvijena tranzicijska  zemlja, u svom kratkom i burnom  postojanju, kada je riječ o ekonomskoj politici, činila je mnoge greške koje se ni danas javno ne priznaju. Posljedice te i takve politike je velika zaduženost prema svijetu kao posljedica velike otvorenosti prema uvozu i nesposobnosti prema izvozu, rasprodaja vitalnog dijela gospodarstva, povećanje socijalnih tenzija, pa postaje sporno u kojoj mjeri nosioci ekonomske politike mogu donositi samostalne odluke ignorirajući interese vjerovnika i investitora. Konzumerizam koji je samo pojavni oblik događanja u zadnjih dvadesetak godina, izraz je tragičnog materijalnog stanja građana tzv. socijalističkih zemalja tada i sada, kada su svi zaduženi i socijalno ugroženi.

Izlazak iz tog stanja nije jednostavan. Naprosto nema dobrih rješenja. Pitanje svih pitanja je: koje je najmanje loše rješenje? Jasno je da bez dinamiziranja privredne aktivnosti rješenja neće biti; sutra će biti još tmurnije nego što je to danas, kao što je danas tmurnije nego  što je to bilo jučer.