Eksplozija kineskog gospodarstva, nezabilježen slučaj do sada, traje četiri decenije, najavljuje se, postat će krajem godine drugo po veličini gospodarstvo u svijetu, odmah poslije američkog.

Bokserski ustanak, Opijumski rat, ...;  kineski socijalizam izjednačen s osiguranjem šake riže svakom kinezu kako kašnjenje monsuma  ne bi rezultirao, što se je nažalost do uspostave komunističke kine događalo, gubitkom velikog broja ljudskih života zbog gladi – obilježje je stanja i uvjeta u kojima je djelovala kineska država u proteklih nekoliko stoljeća. Povijest nam, međutim, istovremeno svjedoči da je Kina bila kulturni i gospodarski centar svijeta, koji je zadužio čovječanstvo za mnoga rješenja ne samo na području novih tehnologija i modela organizacija, već je dala i daje nemjerljiv doprinos kineskog naroda na svim područjima ljudskih aktivnosti.

Nakon nešto više od dva stoljeća Kina, s pravom, postaje ponovno centar svijeta.

Što je u prethodnom sustavu bio plan i mjere ekonomske politike, uključivo savjetovanje u Opatiji, u današnjem, tržišnom, sustavu privređivanje je proračun. Davno je pokojni Jakov Sirotković napisao:

„Plan je osnovno sredstvo i instrument ekonomske politike.“

Ovom nije potrebno bilo što dodati.

Iz navedene definicije plana/proračuna jasna je ocjena rebalansa plana/proračuna, i glasi:  nosioci ekonomske politike nisu prilikom sastavljanja proračuna izvršili analizu, dijagnozu, prognosu. Ili, što je isto, analiza, dijagnoza i prognoza nisu učinjene na primjeren način. Kako se radi o predviđanjima od godine dana, a nije se dogodio nikakav nepredvidivi eksces, postavlja se niz neugodnih pitanja od kojih ni jedno nije, blago rečeno, ugodno.