Kukuriku koalicija prezentirala je svoj Program u smislu „platforme“ o kojoj građani mogu dati svoju ocijenu i tako ga dopuniti (mjenjati?). Slikovito rečeno pristup Kukuriku koalicije mogao bi se  „prevesti“ kao spremnost doktora da nakon ozbiljne dijagnoze započne raspravu s pacijentom koju će terapiju primjeniti. Taj i takav princip podcjenjuje birače i pristup Kukuriku kolacije dovodi pod znak pitanja da li oni uopće žele preuzeti vlast?

Kriza eura nije se mogla riješiti vatrogasnim mjerama. Kriza se je stvarala godinama pa i eventualno njezino rješenje neće trajati manje. Pri tom socijalna cijena koju valja platiti može postati isuviše velika da bi je dužnosnici Grčke mogli/smjeli prihvatiti. Grčka je prva žrtva projekta Euro. Irska, Portugal i, posebno, tranzicijske zemlje će to tek postati.

Pozicija i opozicija bore se za vlast. Interesi hrvatske države nalaze se u drugom, možda trećem, planu. Pozicija ne želi prezentirati svoj gospodarski program, opozicija nam prezentira natuknice pa ako iste nisu prihvatljive, kakko oni kažu, hrvatskim građanima – mjenjat će ih. Sve u svemu hrvatski se građani, birači, smatraju glasačkom mašinom koji, kao ovce, mogu izabrati između „neviđenog“ i „obećavajućeg“. Jasno, oba su pristupa nedopustiva.