|
Mir, mir, mir, nitko nije kriv …
Pišući knjigu o stanju u Lijepoj našoj i „Zaprešiću kao slučaju“ prikupljam dokumentaciju iz tiskovina i portala kako bih čitateljima objasnio da je Zaprešić samo poseban slučaj nezakonitosti i samovolje političara u Lijepoj našoj, s jedne strane, i, temeljem kojih ću pokušati odgovoriti zašto Lijepa naša u ovoj i ovakvoj arhitekturi  nije u stanju služiti svojim građanima, s druge strane. Pogledamo li trenutna događanja možemo zaključiti kako se, polako ali sigurno, anarhija progresivno širi diljem Lijepe naše.
U zagrebačkoj klinici Jordanovac obitelj preminulog pacijenta je napala medicinsko osoblje. Tako liječnici, koji su uvijek na ovim prostorima bili ugledni građani, postaju „medij“ građanske ogorčenosti povodom nezavidnog stanja u hrvatskom zdravstvu. Nitko normalan neće opravdati to i takvo ponašanje. Ovo iznosim tim više što osobno mogu svjedočiti kako sam u vrijeme svog liječenja imao priliku upoznati nesebičnost liječnika koji su „krivi“ jer sam ostao živ. Pri tome nije nevažno da sam se liječio u vrijeme rata.
Međutim, pogledajmo što nam se događa u zadnje vrijeme.
Sjećamo se slučaja u Zaprešiću kada je ugašen mladi život. Zakašnjelu intervenciju hitne pomoći pokušao je amortizirati Damir Pungartnik. Nije uspio. Gradonačelnik grada Zaprešića izjavio je kako on „ne može biti odgovoran za to“. Drugim riječima, gradonačelnik nije odgovoran za stanje u gradu na čijem je čelu. SDP, da ospori njegovu izjavu, javno je obznanio svoj prijedlog (dokument posjeduje portal Indeks.hr), čitaj: Â gospodinu Turku, Â da dio novca namijenjen za financiranje Savjeta HDZ-ovog gradonačelnika preusmjeri za potrebe Hitne medicinske pomoći u gradu Zaprešiću. Većina u Gradskom vijeću je glatko prijedlog odbila. Protiv odluke su glasali: Â Drago Bago, Dario Baća, Ljiljana Popovački Račić, Damir Horvat, Josip Brajdić, Stjepan Đurinski, Mario Jurić, Dražen Lacić, Đurđica Novosel, Krešo Slatković i Josip Držaić. Tako se nedodirljivost gradonačelnika nastavlja. Kada je u pitanju Škola u nedodirljivosti mu pomaže ministrica Divjak. Zašto to radi morat će jednom javno objasniti. Za sada veza gospodin Turk i ministrica gospođa Divjak funkcionira bez greške, ali na žalost građana grada Zaprešića i studenata Škole.
U Metkoviću je ugašen mladi život nakon što su njegove roditelje „šetali amo tamo“. Mlada liječnica koja je shvatila o čemu se radi – reagirala je, ali je bilo kasno. Izviješće je ustanovilo propuste, koje je konsterniralo javnost u Metkoviću, upravo mlade liječnice koja je identificirala ozbiljno zdravstveno stanje pacijenta. Pored ostalog, rečeno je da je trebala napraviti određene radnje; kasnije se, kako bi se smirila javnost, Â kazalo kako nije imala primjerenu opremu za radnje koje je prema Izvještaju trebala napraviti. Da bi se stvar smirila objavljeno je kako će se graditi nova bolnica u Metkoviću za što je već dobivena dozvola. U vrijeme tragične smrti javnost nije imala bilo kakvog saznanja da će se graditi nova bolnica, što može značiti da se spoznalo kako više nije održivo postojeće stanje u Metkoviću.
Nadalje, prije nekoliko dana upućen je pacijent iz Rijeke službenim vozilom iz bolnice, ali je na putu pacijent preminuo. Osim vozača nikog nije bilo u službenom vozilu. Liječnici kažu da su sve pretrage izvršene i da su nalazi pokazali kako treba pacijenta uputiti na kućnu njegu. Pitanje o odgovornosti ostaje otvoreno.
Roditelji po šesti put prosvjeduju kako bi se ukinula diskriminacija jer svi bolesnici od spinalne mišićne atrofije nemaju pravo na liječenje. Premijer i ministar su primili predstavnike prosvjednika i obećali kako će stručnjaci u narednih petnaest dana dati novo mišljenje. U javnosti se ta izjava shvatila kako će se ukinuti diskriminacija. Pitanje se postavlja samo po sebi: imaju li pravo prosvjednici ili nemaju? Ukoliko nemaju to je trebalo jasno reći. Ukoliko imaju netko mora odgovarati – i točka.
|
