|
Treća Vladina mjera: Osnivanje fondova rizičnog kapitala |
 |
 |
 |
|
Autor Guste Santini
|
|
Petak, 26 Veljača 2010 20:58 |
"Vlada će uvećati svaku kunu privatnog ulaganja u fondove rizičnog kapitala s kunom državnih ulaganja, do 300 mil. kn po fondu", kazao je ministar gospodarstva Đuro Popijač govoreći o trećoj Vladinoj mjeri za pomoć gospodarstvu, takozvanom Fondu za gospodarsku suradnju. Natječaj je otvoren do 31.12."
Društveno vlasništvo nije vlasništvo. Država je loš gospodar pa, prema tome, država mora privatizirati svoje vlasništvo kako bi se povećala učinkovitost nacionalnog bogatstva. To je priča koju slušamo od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je bio I jest bojni poklič neoliberalizma. Ova je kriza pokazala svu čud capital odnosa I ovisnost nacionalne ekonomske politike o capital odnosu u uvjetima neoliberalizma. Kratko rečeno kad ide dobro država je štetna; kad krene loše država je obvezna da intervenira u korist capital odnosa. Ma koliko šutjeli o tome, valja ponoviti, Komunistički manifest Marxa I Engelsa ostaje suvremeno štivo.
Hrvatska je bila dobar I poslušan učenik koji je, ne pitajući zašto I da li je ili nije potrebno, primjenila načela neoliberalizma u najvećoj mogućoj mjeri. I danas kada kriza destruira cjelokupni društveni sustav, s jedne strane, privatizira brodogradilišta, da bi, s druge strane, formirala fondove rizičnog kapitala kjima je cilj dokapitalizacija I “povratak” države u vlasničku strukturu proizvodnog kapitala. Nitko ne postavlja pitanje ako je potrebito da država kapitalski invervenira u vlasničku strukturu poduzetničkog kapitala čemu je uopće trebala privatizacija. Drugim riječima, što je isto, postavlja se pitanje: Da li je privatizacija bila potrebna? Pitanja se nadovezuju: koji su učinci hrvatskog modela privatizacije? Valja se zaustaviti s pitanjima jer bi ih se moglo postavljati u nedogled.
|
|
Više...
|
|
Autor Guste Santini
|
|
Ponedjeljak, 22 Veljača 2010 19:31 |
Nelikvidnost je trajno obilježje gospodarstava na ovim područjima. U bivšoj državi nelikvidnost je bila bitno obilježje sustava I politika je, putem tiskare na Topčideru, vršila značajnu preraspodjelu dohotka kako na regionalnoj tako I na gospodarskoj razini. Problem je mjenjao položaj pojedinih subjekata u procesu reprodukcije ali je na razini zemlje bio neutralan. Razlog tome je u društvenom vlasništvu. Danas, kada imamo poznatog vlasnika, nelikvidnost je neuporedivo veći problem jer vrši preraspodjelu dohotka I bogatstva.
Zašto je tome tako?
Nelikvidnost, u osnovi, predstvalja nezakoniti oblik kreiranja likvidnosti. Naime, kada kupite robu, prodavalac očekuje da je u dogovoreno vrijeme platite. Ukoliko ne platite vi ste zapravo prolongirali svoju obvezu, s jedne strane, I ostvarili dohodak, s druge strane.
Zašto se pojavljuje fenomen nelikvidnosti?
Dva su moguća razloga. Prvi je razlog ukoliko se smanji količina novca u gospodarstvu, I, drugi, ukoliko imamo realnu inflaciju pa su prihodi manji od rashoda – privredna aktivnost generira gubitke.
U Hrvatskoj imamo oba slučaja. Još 1995. Godine sam pisao kako realna/strukturna/troškovna inflacija karakterizira hrvatsko gospodarstvo iako je psihološki dio inflacije bio “savladan” 4. Listopada 1993. Godine.
Zašto se ralana inflacija nije ispoljavala u današnjem obliku unazad proteklih godina?
Tu je “kvaka 22” hrvatskog gospodarstva. Rast deficita trgovačke, pa I platne, balance omogućavao je da svaka potražnja bude zadovoljena većim uvozom I po nižim cijenama od cijena po kojima su domaći proizvođači nudili tražene robe. Da kojim slučajem nemamo turističku rentu stanje u hrvatskom gopodarstvu bilo bi još gore. Cijena stabilnosti je poznata I može se kvantificirati u iznosu inozemnog duga čemu valja pridodati I vrijednost prodanog obiteljskog srebra.
Nelikvidnost je veći problem od inflacije koju nitko ne želi. Prema tome, problem nelikvidnosti mora se riješiti. Centralna je banka smanjila obveznu pričuvu oslobodila kreditni multiplikator. Ostaje da država riješi svoja potraživanja u svezi poreza I doprinosa, s jedne strane, I, s druge strane, da smanji svoja dugovanja prema svojim dobavljačima. Za sada nsiam siguran da je postavljena ispravna dijagnoza o učincima države na gospodarstvo pa, samim time, nije realno da je sagledana uloga države u postojećoj krizi. O tome sam pisao u zadnjoj knjizi: “Porezna reforma I gospodarska kriza”.
Odnos centralne banke I državnih financija mora biti koordiniran. Novi gospodarski savjet koji je formirao predsjednik Josipović pokazuje, za mene dokazuje, da nismo dijagnosticirali stanje hrvatske krize. Kad ne postoji dijagnoza, terapija, bez obzira na namjere, nije učinkovita. |
|
Autor Guste Santini
|
|
Nedjelja, 14 Veljača 2010 21:46 |
Ponovno nesigurnost - ne samo u nama već i oko nas. Sunce svojm vedrinom određuje nas; svojim sjajem čini nas čas sretnim čas nesretnim.
Jučer sam lutao gradom tražeći Inspiraciju. Nisam je našao. Jučer sam želio Tebe....; nisam Te našao; nisam Te dobio. Ostao sam sam. Priznajem bez Tebe je je neizdržljivo. Sebično želim da si uvjek tu ispred mene. Još bolje! Želim da si vječno samnom. Sjetih se da je E. Fromm jednom rekao: «....Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dozvoljava da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks: dva bića postaju jedno a ipak ostaju dvoje....» I opet E. Fromm: «Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije.»
Inventura i pitanje: da li se radi samo o inflaciji rječi Ljubav? Ne, ne bi iventura bila potpuna; ako ljubav ne bi imala ugledno mjesto i bila visoko rangirana na popisu osobnih htjenja. Obično tražimo što nemamo. Obično nudimo/dajemo što mislimo da je - a zaparavo nije. I konačno, po prirodi stvari, dobijamo što nećemo jer dajemo što nemamo. Iluzija? Neznam. Možda zato i imamo dan zaljubljenih kako bi se, bar na jedan dan, okrenuli jedno drugom i kako bi, potom, vječno gledali u istom pravcu. Dobro je došao taj jedan dan da se sjetimo – i da shvatimo/čujemo - što bi trebali htjeti, imati, biti.
Ljubav, samo ljubav, nas je stvorila i udahnula nam ljepotu, patnju i sreću ljudskog života. Jednom je M.I.AL-Ansari rekao:
«Volio sam te i volim te,
pa ako je to grijeh, molit ću
Alaha da mi nikada ne oprosti
moje grijehe.»
A da voliti nije lako i jednostavno kad čovjek voli čovjeka vidljivo je iz slijedeće afričke narodne mudrosti:
«Kad je bog u svom prapočetku stvarao stvari,
on stvori sunce;
Ono izlazi, zalazi i ponovno se vraća.
On stvori mjesec;
On izlazi, zalazi i ponovno se vraća.
On stvori čovjeka;
On dođe, prođe – ali se ne vraća.
Nekako sam, dragi čitaoče, sjetan jer je sve tako tužno; sve je tako tmurno. Zapravo se uvijek tako osijećam na tzv. značajne datume. Sve je nekako po diktatu; oktroirano, da ne kažem, od strane public relation-a, režirano. Nema iskre života u tim i takvim danima, osim za one koji vole i koji vjeruju; takvima posebni dani nisu ni potrebni jer su oni to – bez posebnog dana - dok vole i dok vjeruju. I jedni i drugi imaju svoju zvijezdu vodilju koja ih štiti od sviju i od svakoga, pa (ponekad) i njih samih. Teško onima koji nisu među njima.
A što reći na kraju. Što poručiti, kamo se usmjeriti. Danas nećemo govoriti o ekonomiji danas ćemo voliti - ljubeći druge; dajući sebe. Tako ćemo naći sebe. To je put ka čovjeku koji je tako usdamljen i kao takav se je odnarodio od sebe samoga.
«..iako nije važno
stići nego krenuti
i cilj je samo izlika slabima,
volio bih doći kamo sam pošao
i naći što sam tražio..» (Z. Golob)
Na kraju, kako nam godine neumitno teku, potvrđujemo velikog Platona: «Ljubav je (ipak) teška bolest duše.» |
|
|
