Svijet se dnevno mjenja. Eksplozija informacija smanjuju nam mogućnosti da izvršimo primjeren izbor. Za razliku od jučer kada su se stvari sporo mjenjale, a učitelj je bio glavni „dobavaljač“ novoga, danas u vrijeme interneta i globalnog povezivanja Zemlje potreban je drugačiji pristup. Umjesto „konvojskog“ učenja u razredu, potreban je individualan pristup kako bi se maksimalno iskoristile mogućnosti svakog pojedinca. I ne samo to. Danas moramo učiti cijeli život i to – sve više. Nekada, do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad smo završili fakultet i ako nismo bili posebno ambiciozni diploma nam je bila dostatna do mirovine. Naš program obrazovanja stalno prilagođavamo novim uvjetima.

Jučer na javnoj dalekovidnici, iznosim prema sjećanju, tema je bila: zahtjev građana da se javno objavi uspjeh pojedinih srednjih škola povodom maturalnih ispita. Novinar, pristalica transparentnosti, smatra da građani/roditelji imaju pravo znati kako je ragirana škola gdje im je dijete završilo srednju školu. Vlast misli drugačije. Predstavnica države nam objašanjava, ne ulazeći u meritum stvari, kako je moguće usporediti samo istorodne veličine (u smislu zajedničkog nazivnika) a škole su toliko različite. Postavlja se pitanje: ako je gospođa u pravu kako je moguće da tako različite škole imaju jednake ovlasti – obrazovati mlade ljude – budućnost Lijepe naše. Ministar Mornar, i sam pristalica javnog objavljivanja ranglista, kao političar pokušava smiriti „lopticu“ i govori o negativnostima takvog objavljivanja jer bi, pazite, mladi ljudi i njihovi roditelji izvršili još veći pritisak na upis u najbolje škole. Nije za vjerovati da je ministar Mornar to izrekao, a je! Ipak da zadovolji sutrašnje birače završio je svoj iskaz: „nikad ne reci nikad“, čime je zapravo ignorirao mišljenje javnosti.

Drama u Sredozemlju ne prestaje. Drama u Sredozemlju dnevno uzima ljudske živote. Izbjeglice, bez obzira da li se radi o ratnim ili materijalnim razlozima, tako pokazuju svu brutalnost ljuske vrste. Da nije televizije, interneta, itd., možda bi kapital odnos malo „prigušio“ informacije o tragičnim sudbinama stotine tisuća, bolje je reći stotine milijuna, nesretnih ljudi. Od uspostave kapitalističkih sustava i pretvaranjem zemlje, novca i, naročito, rada u robu svjedočimo tragične ljude koji ne raspolažu minimalnim materijalnim resursima. Otpusni ventil obespravljenim ljudima bile su južna i sjeverna Amerika. Tako je Amerika postala nada za običnog čovjeka, što djelom obrazlaže izraz „Američki san“. Drama prvobitne akumulacije kapitala, koja se neprestano odvija ispred naših očiju, „prisilile su“ Marxa i Engelsa da napišu 1848. godine „Komunistički manifest“. Gledajući stradanja izbjeglica dobro bi bilo ponovno pročitati tu najutjecajniju knjigu, prema izjavi Galbraitha, u dvadesetom stoljeću.