Nelikvidnost je prisutna na ovim prostorima otkad se bavim analizom gospodarskih kretanja, dakle četrdesetak godina. Uvijek su za nelikvidnost bili i jesu krivi neki „zločesti dečki“ koji se ponašaju samovoljno i tako žive, preraspodjeljuju dohodak, na teret svojih poslovnih partnera. Isticalo se tada i sada da je nelikvidnost monetarni fenomen kojeg valja rješiti na ovaj ili onaj, ali uvjek, monetarni način. Često se je uprilao prstom, krivo, na centralnu banku da svojom restriktivnom politikom dodatno povećava nelikvidnost. Smatram da je nelikvidnost u Hrvatskoj u prvom redu pokazatelj troškovne inflacije i za razliku od psihičkog dijela inflacije troškovnu inflaciju moguće je riješiti jedino povećanjem učinkovitosti realnog sektora.

Euro je imao grdnih problema u prošloj, 2010., godini. Polako ali sigurno umjesto kovergencije imamo divergenciju gospodarstava njegovih članica. Razvijenije čalnice eurozone će i u narednoj godini ostvarivati gospodarski rast dok će zemlje koje su imale grdnih problema, PIGS, u prošloj godini uglavnom pokušati zadržati razinu gospodarske aktivnosti na razini iz prošle godine; što nije mali niti lako ostvariv zadatak. Naprosto kriterijalnu funkciju koju određuju razvijene članice eurozone nije moguće manje razvijenim zemljama održati. I dalje smatram da valja ozbiljno preispitati maastrichtske kriterije, o čemu sam pisao na ovim stranicama ali i u časopisu Ekonomija/Economics, kako bi se održala eurozona. Nije nerealno očekivati blagu deprecijaciju eura u narednoj godini što znači da kriza u eurozoni ni iz daleka nije riješena. Ipak, valja naglasiti povećanje raspona razvijenosti između zemalja eurozone kao „sjeme“ novih problema eurozone.