Naslovnica Za što se zalagati? Ljubav, opraštanje - prilika za treće tisućljeće?

Ljubav, opraštanje - prilika za treće tisućljeće? PDF Ispis E-mail
Subota, 15 Travanj 2017 18:59

Ljubav, opraštanje - prilika za treće tisućljeće?

Nijedan pesimist nikad nije otkrio tajnu zvijezda, ni kročio u zemlju koje nema na karti, ni otvorio vrata ljudskog duha.

Helen Keller

Nikad nije kasno napraviti pravu stvar.

Martin Luther King

Tekst koji slijedi započeo sam pisati početkom tisućljeća. Tijekom proteklog vremena ponešto sam mijenjao. Zabrinjavajuće stanje u Lijepoj našoj kao i sve žešći sukobi te rastući terorizam na našoj majčici Zemlji utjecali su da se ponešto pojasni, skrati ili dopuni. Tako je i ovaj put. Stanje u Lijepoj našoj kao i na globalnoj razini rezultiralo je tumornijim, crnijim bojama u odnosu na promišljanja prijašnjih godina. Na žalost, devetnaesto stoljeće u znaku liberalizma i kraj dvadesetog u znaku neoliberalizma ostavljaju malo prostora optimizmu. Alijenacija, zbog svemoći kapitala, kao riječ se baš ne koristi među ekonomistima. Ovih blagdanskih dana problemi koje generira kapital-odnos, uključivo otuđenja čovjeka od čovjeka, posebno djeluju zastrašujuće. Darvinizam koji je u primjeni cjelokupnog društvenog sustava ne samo da je okrutan, on bi mogao, ako izostane razum, što nije nezamislivo, postati poguban kako za ljudsku vrstu tako i za majku Zemlju. U tom smislu tumačim odstup Benedikta XVI., ali i bljesak optimizma dolaskom Franje I. koji navješta povratak Crkve svojim izravnim načelima.

Datumi na prijelazu tisućljeća svakako se ubrajaju u “prijelomne” trenutke kad svi razmišljaju o prijeđenom, ali i o neizvjesnosti dolazećeg. Tko zna kako su ljudi zamišljali prijelaz iz prvog u drugo tisućljeće? Nadalje, tko je mogao zamisliti što će se sve zbiti u tisuću godina? Vjerojatno bi čovjek s kraja desetog stoljeća ostao zgranut i, konačno, izgubljen uslijed svih tih promjena tijekom drugog tisućljeća. Kako bismo se tek mi osjećali da se odjednom nađemo na kraju trećeg tisućljeća? Tko bi bio više iznenađen: naš predak ili mi pitanje je koje nema suvisli odgovor. Jasno, pitanje ima smisla ako u međuvremenu ne razorimo majčicu Zemlju.

Neosporno je da vrijeme nije linearno, kažu da je danas prosječna “brzina” vremena deset puta veća nego početkom dvadesetog stoljeća. Ne znam je li to doista tako, ali za mene nema spora da se život dinamizira i dramatizira te je protijek vremena ne samo nelinearan već ubrzan. Pogledajmo samo transport koji je toliko zaslužan za zbližavanje i, nažalost, suprostavljanje ljudi. Na kraju desetog stoljeća jedra (ali ne i kormilo) i veslači bili su brodovima jedino pogonsko sredstvo. Robovi su cijeli svoj život provodili na brodovima - veslajući. Isto je bilo u Perziji, antičkoj Grčkoj i carskom Rimu. Cestovni promet je bio bolji jer su rimske ceste bile superiornije putevima s kraja desetog stoljeća. Poljoprivreda je uz, nastupajuće obrtništvo, bila temeljna djelatnost u Europi. Trgovi i na njima uspostava redovnog trgovanja (u slavu svetaca – sic!) bili su tek u zametku.

Što se danas svakodnevno događa vidimo oko sebe. Ono što je bitno nalazi se u činjenici da je čovjek “ovladao” prirodom i napustio Zemlju, za sada, tek kao avanturu, ali je tim činom pokazao što je sve moguće učiniti kada njegovu znatiželju racionalizira ljudski um. Štoviše, čovjek je tehnički spreman za osvajanje Marsa i tek su financijska sredstva ograničenje zašto Mars već nije osvojen. Nije utopija da će čovjek u idućih dvadesetak godina ekonomski eksploatirati mjesec.

U isto vrijeme na Zemlji ima ljudi koji još uvijek žive na prijelazu iz desetog u jedanaesto stoljeće. Raspon na relaciji razvijeni – nerazvijeni se, nažalost, povećava i to ne samo među zemljama već i u svakoj od zemalja.

Dinamiziraju se, jasno, i opasnosti. Možda čak i brže nego blagodati koje uživamo. Sve je teže kontrolirati znanstvena dostignuća iz područja prirodnih znanosti. Temeljem novih spoznaja otkrivaju se nova rješenja koja bi trebala biti u funkciji napretka života čovjeka kao socijalnog bića – a više ih nije moguće kontrolirati jer nam to ne dozvoljava kapital-odnos. Sukobili smo se s prirodom i danas je mijenjamo, destruiramo i postajemo sami sebi glavni neprijatelj. Postaje sporno jesmo li tekuće procese destrukcije u stanju zaustaviti. Ponašanja kojih smo svjedoci pokazuju da se proces destrukcija dinamično dramatizira. Tko zna što nam donosi sutra u doslovnom smislu riječi?

U socijalnom pogledu na prijelazu u treće tisućljeće borba za profit i globalnu prevlast toliko je zaokupila čovječanstvo, posebno najrazvijenije zemlje (dodajmo Kinu), da se na socijalno raslojavanje i ugroženost nemoćnih, bolesnih, hendikepiranih i drugih više nitko niti ne osvrće osim kada je potrebno demonstrirati „socijalnu osljetljivost“ kapital-odnosa kako bi se isti opravdao. Svatko se bori za sebe, bez obzira radi li se o pojedincu, državi ili kulturi, a rizik se istovremeno dodatno individualizira. Funkcija države je u razvijenom svijetu da pomogne razvoj svoje nacionalne ekonomije; funkcija države u nerazvijenim zemljama je da slušaju i ostvaruju želje razvijenih. Tako je uspostavljena relacija ovisnosti. Što su nerazvijenije zemlje poslušnije, to bolje za njih. Sve se to događa pod parolom demokracije i slobode; štoviše takvo stanje proglašava ciljem kojemu valja težiti. Pritom se ne objašnjava što znači ta ista demokratizacija i sloboda za obespravljene kojih je svakim danom sve više; po nekima polovica čovječanstva, po drugima dvije trećine. Međutim, zavaravaju se političke elite razvijenih zemalja da je moguće održati status quo. Kapital-odnos i njih rastače te one postaju tek „policajac“ kako bi omogućio njegovu daljnju destrukciju.

Kapital-odnos snažno mijenja/destruira Zemlju u cjelini i svakog čovjeka posebno. Mogućnost nerazvijenih iz dana u dan je sve manja i nije čudno da je poznati teoretičar ovisnosti Andre Gunder Frank skovao pojam koji govori sam za sebe:

razvoj nerazvijenosti (development of underdevelopment).

Peter L. Berger to ovako interpretira: “...odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je “iskrivljena” jer njen pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njena autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja “industrijskog infaticida” - to jest, domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative koja dominira nacionalnom privredom. Napokon, autohotono stanovništvo je pauperizirano, uz izuzetak takozvane comprador klase - lokalnih grupa koje postaju zastupnicima strane inicijative. Drugim riječima, nerazvijenost Trećeg svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, već je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi i to nužno.” (Izvor: Peter L. Berger: “Kapitalistička revolucija”, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 149. i 150.)

Naš pjesnik Grigor Vitez stihovima najjasnije i najbrutalnije definira načela kapital-odnosa u uvjetima neoliberalizma:

"Što viriš vuče kroz to granje?
Gledam da pojedem ono janje.
Pa pojedi ga što ti smeta?
Tražim razlog radi svijeta."

Sve se to odvija u ozračju neoliberalizma koji vrši funkciju katalizatora takvih procesa. Međutim, nije potrebno posebno dokazivati da postojeći način razmišljanja/ponašanja ima svoja ograničenja. Albert Einstein je jednom rekao:

“Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našega dosadašnjega načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način kojim smo razmišljali dok smo ih stvarali.”

Ma koliko zvučalo naivno, već za našeg života razvijeni će shvatiti da nije moguće mnoge probleme riješiti bez “svjetske vlade”. Tako probleme zaštite okoliša, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i druge nije moguće riješiti na razini bilo koje zemlje niti grupe zemalja, već je potrebno djelovati globalno, imajući u vidu pravdu (čitaj: ravnopravnpravni odnos čovjeka i čovjeka), a ne parcijalne interese pojedinih zemalja. Tako regionalizacija koja suprostavlja svijet nije rješenje za svijet, već podrška utrci u besmisao.

Marx nije bio u pravu – kapital-odnos o kojem je pisao više ne postoji. Nestaje rad kakav je bio u njegovo vrijeme. Rad iz njegova vremena je neučinkovit i irelevantan za kapital. Kapitalu je danas suprostavljen visoko kvalitetan i kreativan rad koji je i sam rezultat investiranja i visoke plaće su tek pripadajući prinos, u čemu se pretjeruje, na uloženi kapital – investiranje - u obrazovanje. Povrat od investiranja u znanje je kriterij uspješnosti i samog kapitala u implementirane tehnike i tehnologije. Sve se promijenilo. Kaptal i obrazovan rad nalaze zajednički jezik te nisu suprostavljeni, već se uzajamno prožimaju, ostvarujući tako zajednički cilj – povećanje dominacije kapital-odnosa. Raspodjela dohotka i bogatstva sve su više na strani bogatih i njihovih nasljednika (rentijera) te poduzetnika (autora novih kombinacija u širem smislu). Ostali primaju sve manje. Ipak, oni nisu ugroženi sloj. Umjesto Marxove „nacionalne rezervne armije nezaposlenih“ na razini nacionalnih država imamo „globalnu rezervnu armiju nezaposlenih“. Drama se ogleda u činjenici da radnici nisu u stanju tražiti veće plaće, već se bore za radno mjesto. Sindikati kakve poznamo postaju povijesni pojam, a ne čimbenik koji se suprostavlja kapital-odnosu. Zaposleni na početku trećeg milenija postaju privilegirani sloj društva.

Nezaposlenost će sigurno postati najveći problem u budućnosti. Welfare state je mrtva – napuštena, izbrisana, nestala. Jedan kapitalizam, anglosaksonski, pobijedio je drugi, rajnski. Pravo na rad za mnoge će biti tek ustavna natuknica bez smisla i sadržaja, neostvariva. Ovo se neće događati zato što je netko zločest već zato što se rad neće moći zbog svoje inferiornosti (neadekvatnosti) uklopiti u tehnološke procese koji se dnevno mijenjaju. Rastuća stopa supstitucije, rada kapitalom, cjelokupnu će sliku samo dodatno dramatizirati.

Socijalno društvo će se ubrzano raslojiti na zaposlene i nezaposlene, a tek potom na bogate i manje bogate, odnosno siromašne. Dok jedni u svojoj objesti bacaju hranu, drugi, siromašni, tu istu hranu skupljaju po kontejnerima kako bi preživjeli. Prema tome, radi se o uspostavi više socijalnih slojeva, socijalnih grupa, u kojima će vrijediti različiti zakoni. Na jednom kraju će biti materijalno osigurani (koji su u stanju pokriti svoj rizik), zapravo lojalni građani koji poštuju vlast (i koji su njezin sastavni dio), a na drugom kraju će biti građani koji su “otpadnici” i koji žive svojim životom (čak izvan institucionaliziranog sustava). Dok je to u prošlosti bio više/manje (čitaj: mnogostrukost razloga uvjetovanih općim, posebnim i pojedinačnim određenjima i uvjetima) izbor pojedinca (ako nije želio raditi za manje, recimo, od prosječne plaće), u budućnosti će sve veći dio populacije zakonito pripadati toj “otpadničkoj” grupi kao odraz društvenog sustava, a ne vlastitog izbora. Prostitucija, alkohol, droga, bijeg u podzemlje, bijeg iz urbanih sredina, traženje nepostojećeg samo su pojavni oblici tih socijalnih procesa.

 

U tradicionalnom je društvu obitelj, u širem smislu možemo to primijeniti i na cijeli feud, bila temeljna jedinica društva. Kapitalistička država i tržište su, kako bi se dinamizirao kapitalistički sustav, razorile obitelj da bi pojedinac, pod parolom slobode i demokracije, postao subjekt. Pogledajmo kako je to izrazio Yuval Noah Harari („Sapiens, Kratka povijest čovječanstva“, Fokus, 2015., str. 398):

 

„Država i tržište prisupili su ljudima s neodoljivom ponudom pa im rekli: „Postanite pojedinci. Ženite se s kim hoćete, ne pitajući roditelje za dopuštenje. Bavite se kojimgod poslom želite, sve ako se rodovski starješine na to i mršte. Živite gdje god hoćete, čak ako zbog toga i ne možete svaki tjedan na obiteljski ručak. Više ne ovisite ni o svom rodu ni o svojoj bitelji. Umjesto njih, od sada ćemo se o vamam brinuti mi, država i tržište. Mi ćemo se pobrinuti da dobijete hranu, krov nad glavom, naobrazbu, zdravstvenu i socijalnu skrb i, dakako, posao. Mi ćemo vam pribaviti mirovinu, osiguranje i zaštitu.“

 

Karl Polanyji je u svojoj sjajnoj knjizi: „Velika preobrazba“ pokazao kako su bile potrebne tektonske promjene predkapitalističkog društva da bi se pojavio kapitalizam u punom svom sjaju. Profit, profit i opet profit je temeljni cilj svake investicije; Marx bi rekao: „Akumulirajte, akumulirajte u tome sav Mojsije i proroci“. Pritom se sve podređuje tom profitu. Znakovit je primjer o neučinkovitim dogovorima kada je u pitanju zaštita ljudskog okoliša i sukladno tome sve većem broju (održanih) sterilnih skupova znanstvenika koji traže i političara koji ustrajno ne čuju što se od njih traži. Černobil je tek nedavno zatvoren. Koliko će ljudi patiti i koliko je sudbina određeno Černobilom i (ne)poznatim „Černobilima“. Tragedija u Japanu aktualizira Černobil – dokada? Istovremeno se dnevno razbacuju golema sredstva na “sve i svašta”, a da to nikom ne treba. Farizejski se borimo za život neke životinje ili ptice kao žrtve nerazumnog odnosa prema majčici Zemlji, a dnevno obolijevaju i skapavaju miljuni ljudi što ne želimo vidjeti. Vidjeti znači postaviti pitanje drugima, ali i sebi. To je vrlo neugodno i o tome se u pristojnom drušvu ne razgovara (sic!). Od drugih tražimo da se pogledaju u zrcalo, ali nemamo snage sami se pogledati u zrcalo.

Treća, danas već ne znam koja, tehnološka revolucija ima daleko veće zahtjeve od rada. Sama tehnologija je kratkoročna i mijenja se u razdoblju od pet do sedam godina. Rad se mora stalno prilagođavati tim sve sofisticiranijim tehnologijama što znači da je vrijeme osposobljavanja rada sve dugoročnije. Ono danas traje cijeli život. Da bi opstao, moraš učiti tijekom cijeloga života. U takvim uvjetima sve manji broj ljudi može zadovoljiti uvjete što ih nameće tehnologija, a oni koji se ne uspiju prilagoditi po “prirodi” stvari otpadaju iz procesa društvene reprodukcije i pridružuju se armiji “nepotrebnih” građana. Ovo je prvi i fatalni korak koji otvara put u “Pakao” iz kojeg je upitan povratak. Ostaju najbolji i njihov se broj, iz dana u dan, smanjuje to brže kako se nivo nužne razine znanja, iz dana u dan, povećava.

Tržište, tržište, tržište zagovaraju najrazvijeniji (u vrijeme Davida Ricarda to je bila Velika Britanija i njegova poznata teorija komparativnih prendosti koja i danas vlada svijetom) putem IMF-a, World bank-a, WTO-a, Europske unije, SAD-a, Japana... Upravo je Kina, prihvaćajući u najbrutalnijoj formi neoliberalizam, koju nisu mogli najrazvijenije zemlje ni u snu zamisliti, uspostavila čudesno učinkovito gospodarstvo, nezabilježeno u povijesti. Razvijeni se bune na darvinistički pristup kineskog upravljanja gospodarstvom zaboravljajući da su taj princip sami postavili na pijedestal nedodirljivosti. Socijalno odgovorni građani svjesni pogubnosti profitnog odnosa, na globalnoj razini - što znače nerazvijeni i koja je uloga nerazvijenih u današnjoj priči kapital-odnosa - svojim demonstracijama pokušavaju poslati poruku o pogubnosti tržišta u kojem nema mjesta socijalnoj senzibilnosti, dakle, odgovornosti jednih za druge.


I dok uništavamo prirodu, istovremeno tražimo da se tržištu prepuste svekolike silnice koje će na najbolji način alocirati akumulaciju. Pritom se zaboravlja da upravo tržište zasnovano na kapital-odnosu ima svoju filozofiju ponašanja i nije nužno u funkciji društvene reprodukcije – u funkciji Čovjeka. Nije moguće dovoljno naglasiti koliko će tržište u idućem razdoblju otvoriti nove danas nesagledive probleme. Kriza traje već nekoliko godina i nema dokaza da je prevladana. Tisuće milijardi dolara je utrošeno na sanaciju financijskog sustava. Intervenirale su zemlje SAD i Velika Britanija koje zagovaraju tržište i samo tržište. Kada se kapital našao u krizi, država je pomogla; visoka nezaposlenost ostaje problem nezaposlenih. Valja shvatiti da “javne kuhinje” odgađaju problem i nisu niti mogu biti rješenje današnjih problema čovjeka. Svaki sustav ima svoju filozofiju funkcioniranja - ekonomski također. Kako nas uči teorija sustava, optimum ekonomskog sustava nikako ne znači i optimum društvenog sustava. Bitno je da nadsustav ima manju entropiju pa optimum nalazimo usprkos povećanoj entropiji u nekom od podsustava odnosnog sustava. To može značiti da podsustav može biti u neravnoteži, ali su ukupni učinci pozitivniji za nadsustav. Drugim riječima, gospodarski sustav je podređen, bar bi tako trebalo biti, društvenom sustavu u kojem bi čovjek trebao determinirati ukupna kretanja. Konačno čovječanstvo u uvjetima Treće tehnološke revolucije mora razmišljati kako svekoliki ljudski genij staviti u funkciju čovječanstva. Nije dovoljno, a niti prihvatljivo da jedan dio čovječanstva ubire plodove ljudskog genija dok ostali gube ljudsko dostojanstvo i kreću putem koji ih vodi u animalni svijet. Tragično je da osvajamo svemir i istovremeno destruiramo Zemlju te dovodimo čovjeka na razinu domaće životinje i tako sami sebe tjeramo s te iste Zemlje.

Čitatelj će pitati u čemu je prezentirani tekst i naslov, gdje je veza? Kako nisam stručnjak za ovo područje, a imam ishodište u kršćanskoj filozofiji i etici to mi se problemi čine rješivim jedino ako se u većoj mjeri nego dosad okrenemo načelima kršćanstva. Ovim jasno ne isključujem i druge vjere, ali ipak najbolje osjećam i poznajem nauk kršćanstva. Svi građani Hrvatske koji su u kontaktu sa Sredozemnim morem imaju to upisano u svojim genima. Možda se meni to samo čini, ne znam, ali neka mi ipak čitatelj dopusti da nastavim.

Kršćanstvo shvaćeno kao ljubav i opraštanje, tako ga bar ja shvaćam, znači odgovornost prema čovjeku kao takvom. To nije odgovornost prema nekom određenom čovjeku već je to odgovornost kao smisao samoga sebe i, mišljenja sam, samo tim putem možemo pronaći sebe.

Ako ispravno tumačim Bibliju, mogu utvrditi da je Bog svog Sina jedinca poklonio čovječanstvu jer se Isus Krist rodio kao čovjek da bi, svjedočeći Boga, pomogao čovjeku. Njegov i danas aktualan socijalni nauk zadivljuje, iako je tome prošlo dvije tisuće godina. Vjerojatno su danas njegove propovjedi ljubavi čovjeka prema čovjeku od odlučnog značaja za budućnost čovječanstva. Čovjek nije “nađen” i Bog žrtvuje svoga Sina jedinca kako bi otkupio grijehe svijeta. Kajanje otad postaje jedini put u carstvo nebesko. Izneseno jasno pokazuje da čovjek može tražiti i naći smisao ako pogleda u “sebe” i ako otkrije što mu je činiti prema drugim ljudima i tako potvrđivati sebe. Tako slikovito Isus Krist na križu poziva odmetnike da se pokaju te će zajedno s Njim na nebo Bogu Ocu. Jedan se pokajao, a drugi nije. Dilema nevjernih ljudi, izgubljenih od sebe, je ostala netaknuta. Neće se valjda dogoditi da je Krist uzalud raspet? Nećemo valjda postati stanovnici i baštinici Danteovog devetog kruga. Nemamo pravo na izdaju ideje jer bi to bila izdaja svakog ponaosob i svih zajedno.

Stoga te male i velike tranzicijske genijalnosti, koje srljaju u bogatstvo per se, znače razočaranje za građane koji su individualnost i demokraciju izabrali nakon “socijalističkog” puta. Nakon pada Berlinskog zida ništa u ovoj jadnoj i umornoj staroj Europi nije jednako kao što je prije bilo. Umjesto kapitalizma temeljenog na privatnom i državnom vlasništvu s jedne strane i državnog kapitalizma kojeg je politička elita nazivala socijalizmom s druge strane, na trećoj strani imamo samo kapitalizam temeljen na privatnom vlasništvu.

Vratimo se trećem mileniju. Kršćanstvo se nalazi pred novim izazovom i njegov je temeljni zadatak i odgovor na izazov da spasi čovjeka od čovjeka, njegov je zadatak boriti se kako bi svaki čovjek mogao biti čovjekom, a ne tek neki potrošački ili porezni broj. Kršćanstvo to može učiniti, vjera je bila na strani slabih i nemoćnih, a danas je takvih mnogo; sutra će ih biti mnogostruko više nego što ih je bilo jučer. I ostale vjere svoj smisao traže u čovjeku što se lijepo vidi iz postavke da Bog, ma kako ga zvali, stvori čovjeka na svoju sliku i priliku.

U takvoj prilici nam je došao novi Papa, borac za obespravljenje, kao nova nada. Izgubljeni vjeruju da će se ovo neodrživo stanje promijeniti. Oni „s tamnijim naočalima“ svjesni su da se Franjo I. zapravo suprostavlja filozofiji kapital-odnosa koji je toliko prožeo i samu Crkvu. Pojavni oblik kapital-odnosa, da se slikovito izrazim, gledamo svaki dan putem televizije gdje nas „bombardiraju“ reklamama kako bi nas uvjerili da će nas upravo njihova ponuda učiniti sretnijima.

Uz najbolje želje, uključivo aktivnu podršku svih ljudi dobre volje, završit ću ovaj napis citatom Pape Franje I.:

„Bog ne želi dom koji će mu čovjek sagraditi, nego želi vjernost svojoj riječi, svojemu planu. A sam Bog gradi dom, ali od živog kamenja prožetog njegovim Duhom.“ Dodaje: „.. poziv na čuvanje ne tiče se samo nas kršćana. Ono ima jednostavno ljudsku dimenziju. Tiče se sviju. To znači čuvati sva stvorenja, ljepotu stvorenja o kojoj nam govori Knjiga Postanka i kao što nam je pokazao sv. Franjo Asiški, znači poštivati svako Božje stvorenje i okoliš u kojemu živimo, znači čuvati ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, osobito djecu, starce, one koji su najslabiji i često se nalaze na periferiji našeg srca, znači brinuti se jedni za druge u obitelji: supružnici čuvaju jedno drugo, potom se kao roditelji brinu za djecu, a s vremenom djeca postaju čuvari roditelja; znači iskreno njegovati prijateljstva koja su uzajamno čuvanje u povjerenju, u poštovanju i u dobru. Zapravo, sve je povjereno čovjekovu čuvanju. To je odgovornost koja se tiče svih nas. Budite čuvari Božjih darova.“

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn