VALENTINOVO

Autor Guste Santini

Subota, 14 Veljača 2004 21:35

Ledeno je ovih dana. Kalendarski je još zima. Snijega nema pa se umjesto zimskog ugožaja razmišlja o proljeću o rađanju novog života. Hvala Bogu nema razornoga smoga. Sjeverac nam čisti dušu. Ostaje tišina i tiha glazba, s vremena na vrijeme, blagog lahora. Takav je danas Zagreb.

Jučer sam lutao gradom tražeći Inspiraciju. Nisam je našao. Jučer sam želio Tebe....; nisam Te našao; nisam Te dobio. Ostao sam sam. Ne priznajem da je tome tako. Sebično želim da si uvjek tu ispred mene. Još bolje! Želim da si vječno samnom. Sjetih se da je E. Fromm jednom rekao: «....Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dozvoljava da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks: dva bića postaju jedno a iapk ostaju dvoje....» I opet E. Fromm: «Ljubav je jedini zadovoljavajući odgovor na problem ljudske egzistencije.»

Inventura inflacije rječi Ljubav? Ne, ne bi bila potpuna; ako ljubav ne bi imala ugledno mjesto i bila visoko rangirana na inventurnom popisu osobnih htjenja. Obično tražimo što nemamo. Obično nudimo/dajemo što mislimo da je a zaparavo nije. I konačno, po prirodi stvari, dobijamo što nećemo jer dajemo što nemamo. Iluzija? Neznam. Možda zato i imamo dan zaljubljenih kako bi se, bar na jedan dan, okrenuli jedno drugom i kako bi, potom, gledali u istom pravcu. Dobro je došao taj jedan dan da se sjetimo – i da shvatimo/čujemo - što bi trebali biti.

Ljubav, samo ljubav, nas je stvorila i udahnula nam ljepotu, patnju i sreću ljudskog života. Jednom je M.I.AL-Ansari rekao:
«Volio sam te i volim te,
pa ako je to grijeh, molit ću
Alaha da mi nikada ne oprosti
moje grijehe.»

A da voliti nije lako i jednostavno kad čovjek voli čovjeka vidljivo je iz slijedeće afričke narodne mudrosti:
«Kad je bog u svom prapočetku stvarao stvari,
on stvori sunce;
Ono izlazi, zalazi i ponovno se vraća.
On stvori mjesec;
On izlazi, zalazi i ponovno se vraća.
On stvori čovjeka;
On dođe, prođe – ali se ne vraća.

Nekako sam, dragi čitaoče, sjetan jer je sve tako tužno; sve je tako tmurno. Zapravo se uviejk tako osijećam na tzv. značajne datume. Sve je nekako po diktatu; oktroirano, da ne kažem, od strane public relation-a, režirano. Nema iskre života u tim i takvim danima, osim za one koji vole i koji vjeruju; takvima posebni dani nisu ni potrebni jer su oni to dok vole i dok vjeruju.. I jedni i drugi imaju svoju zvijezdu vodilju koja ih štiti od sviju i od svakoga, pa (ponekad) i njih samih. Teško onima koji nisu među njima.

A što reći na kraju. Što poručiti, kamo se usmjeriti. Danas nećemo govoriti o ekonomiji danas ćemo voliti - ljubeći druge. Tako ćemo naći sebe. To je put ka čovjeku koji je tako sam i kao takav se je odnarodio od sebe samoga.
«..iako nije važno
stići nego krenuti
i cilj je samo izlika slabima,
volio bih doći kamo sam pošao
i naći što sam tražio..» (Z. Golob)

Na kraju, kako nam godine neumitno teku, potvrđujemo velikog Platona: «Ljubav je (ipak) teška bolest duše.»

Main Menu

Pretraživanje