Ugovorom iz Maastrichta definirano je ovih pet uvjeta, poznatih kao kriteriji konvergencije:

– stopa inflacije može biti najviše do 1,5% veća od stope inflacije triju zemalja s najnižom stopom inflacije;

– prosječne nominalne kamatne stope ne smiju biti veće za više od 2% od kamatnih stopa triju zemalja s najnižom stopom inflacije;

– proračunski deficit ne smije biti veći od 3% GDP-a;

– javni dug može iznositi najviše 60% GDP-a;

– dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju valja održavati stabilnost nacionalne valute uz dopuštene granice fluktuacije.

Podjela poreza po kriteriju vremena na: prošlost (akumulirana štednja) , sadašnjost (nacionalni dohodak) i budućnost (anticipirana štednja) omogućuju mjerenje dvostrukih deficita, deficita na tekućem računu platne bilance i proračunskog deficita kao što je prikazano na slijedećoj tablici:

Kako ugovorom iz Maastrichta kao kriterij nije određena potreba dugoročnog uravnoteženja salda na tekućem računu platne platne bilance, mišljenja sam da bi bilo potrebno dodati još (najmanje) dva kriterija:

- saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 2% lošiji od salda na tekućem računa triju najotvorenijih zemalja,

-  neto inozemni dug može iznositi najviše 50% GDP-a.

Kriterije glede proračunskog deficita, te javnog duga će valjati dopuniti dodatnim kriterijima:

-          marginalnu poreznu presiju uskladiti sa dohotkom per capita tako da zemlje sa manjim dohotkom per capita imaju manje učešće države u finalnoj raspodjeli BDP-a; dakle, rastom dohotka per capita učešće države u finalnoj raspodjeli BDP-a bi progresivno raslo, te

-          dogovoriti najveću moguću razinu neizravnih u ukupnim porezima pojedine zemlje članice eurozone tako da zemelje sa manjim dohotkom per capita imaju veće učešće neizravnih u odnosu na izravne poreze čime bi manje razvijene zemlje postale konkurentnije u izvozu (učinak neizravne devalvacije).

Navedena ograničenja za eurozonu mogu se odrediti kao izvanjska ograničenja  za zemlje koje su fiksirale svoje tečajeve u odnosu na neku drugu rezervnu valutu. U slučaju Hrvatske to je euro.

I konačno, navedeni pristup temeljem podjela poreza po kriteriju vremena omogućuje da se na globalnoj razini otvori prostor manje razvijenim zemljama, po istim načelima kao što je to u ovom papiru navedeno, kako bi dinamizirale svoju razvoj od čega bi i razvijeni imali znatne koristi.