Hrvatska je stoljećima bila dio šire, neke druge nama strane kulture, države što je, sa svoje strane, povećavalo nacionalnu težnju za samostalnošću. U povijesnim knjigama nije precizirano kako je funkcionirala hrvatska država do dvanaestog stoljeća kada su naši feudalni čelnici izabrali, Pacta Conventa, Arpadoviće (1102.), i njihove sljedbenike, koji su vladali Hrvatskom do kraja Prvog svjetskog rata.  Dokumenti, koji su dostupni o funkcioniranju države u tom vremenu u drugim zemljama, pokazuju kako je dominirao feudalni sustav sukladno feudalnom pravu. Nacionalnosti u današnjem smislu riječi nisu niti su mogli postojati. To je širom otvorilo vrata reinterpretaciji, prema potrebi, što se treba podrazumijevati pod nacionalnim suverenitetom i kako ga operacionalizirati kada se jednog dana oslobodimo „tuđinskog jarma“. Konačno, kad je uspostavljena samostalna hrvatska država; hrvatska suverenost, usprkos ratnim razaranjima i ogromnim ljudskim žrtvama, nije uspostavljena pa, samim time, nije niti izgubljena jer nije moguće izgubiti ono što nisi nikad imao. Ipak, uspostava samostalnosti ostavila je gorak okus građanima koji su se borili, ginuli i žrtvovali dijelove svoga tijela, da bi stvorili šansu budućim generacijama da stvore suverenu državu u kojoj vladaju zakoni temeljeni, zašto ne kazati, na kršćanskoj, mediteranskoj odnosno srednjeeuropskoj kulturi.

Dokument: Ovo morate vidjeti