Lijepa naša postaje tragična zemlja. Zaposlenost i nezaposlenost se smanjuju. Višegodišnja depresija pokazuje kako je danas gore od jučer, a sutra će biti gore od danas. Socijalni problem postaju udarna vijest na javnoj dalekovidnici – prikuplja se hrana kako bi se nahranili gladni, dok se dnevno bacaju tone hrane. Istovremeno nam puštaju mnogobrojne “sapunice” koje bi trebale, u interesu kapital odnosa, bar na tren život „učiniti“ manje tragičnim ili popuniti prazninu turobne svakodnevnice. Nacionalna rezervna armija radne snage ustrajno se stabilizirala na 300.000 nezaposlenih, broj penzionera je davno prešao brojku od milijuna penzionera, pa je, prema tome, odnos zaposlenih i izdržavanih dramatično neodrživ. Od Stabilizacijskog programa, 1993., živimo na kredit. Sada kada su mogućnosti dobijanja kredita sužene - kruta zbilja srušila je bajku. Drugim riječima, ne da nismo smanjili zaostatak za razvijenim zemljama, od uspostave Lijepe naše, već smo ga povećali. Iz današnje perspektive moguće je zaključiti da će se zaostajanje za razvijenim zemljama nastaviti. Gdje je tu radnik i njegova sve jeftinija radna snaga? Ove godine „proslava“ Praznika rada biat će u Sisku. Obrazloženje koje nam sindikat nudi je: Sisak je primjer grada u kojem je industrija destruirana i predstavlja zoran primjer koju i kakvu su politiku provodile hrvatske vlasti od osamostaljenja do danas. Pri tome sindikalni čelnici zaboravljaju da je stanje u gospodarstvu istovremeno i ocijena njihovog rada, ma koliko mi šutjeli o tome!