Ima li nade za nas?

Nakon štrajka prosvjetnih radnika započeli su pregovori. Premijer je ponudio 10,4% povećanje plaća s napomenom kako će predstavnici sindikata sudjelovati u korigiranju postojećih koeficijenata kako bi se nastavnici i učitelji izjednačili s ostalim djelatnicima u društvenom sektoru. Što više, Premijer je u Saboru naglasio kako su predstavnici sindikata stručnjaci koji bi mogli pomoći inozemnom timu (sic!) u redefiniranju koeficijenata. U normalnim demokratskim zemljama to bi ohrabrilo zabrinute za budućnost Lijepe naše. Na žalost, u Hrvatskoj ta i takva izjava „ne pije vodu“. Ostaje otvoreno pitanje da li će zaposleni u obrazovnom sustavu prihvatiti, po riječima Premijera, „najbolju moguću ponudu“ uz dodatak – kako je razumno prihvatiti jer u protivnom neće imati ništa ili kako je to Premijer slikovito rekao – „nula“.

Uspješnost Vlade, po riječima njezinih predstavnika, temeljna je karakteristika današnjeg stanja u Lijepoj našoj. Granatirani smo izjavama kako ostvarujemo proračunski suficit, kako provodimo  reprogram inozemnih dugova uz povijesno niske kamatne stope.  Bilježimo suficit platne bilance. Sve je to imamo zahvaliti današnjoj Vladi. Oporba kaže kako stvari ni približno nisu tako dobre kako ih Vlada interpretira. Učitelji i nastavnici, temelj svake tržišne države, stoga, s pravom traže da se izjednače s ostalim zaposlenicima čiji je poslodavac država. U tome su imali javnu podršku ministrice Blaženke Divjak. Podrška je bila toliko očita da je premijer Andrej Plenković gospođi ministrici dao na znanje kako je ona član Vlade i da nije primjereno da o problemu plaća raspravlja na sindikalni način. Kako bi premijer bio sasvim precizna predložio je povećanje osnovice svim zaposlenima u državnom sektoru za 6,12% što je više od zahtjeva sindikata koji traže promjenu koeficijenata složenosti  –  6,11%.