Naslovnica O znanosti u Hrvatskoj Uloga medija pri širenju znanosti i tehnologije u nacionalnim kulturama

Uloga medija pri širenju znanosti i tehnologije u nacionalnim kulturama PDF Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Petak, 28 Rujan 2012 13:01

ULOGA MEDIJA PRI ŠIRENJU ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE U NACIONALNIM KULTURAMA1

          Započet ću definiranjem pitanje o kojom ću govoriti u sljedećih 20-tak minuta. U samom bi naslovu mogla biti upitna riječ „širenje“. Naime, ovdje ona uključuje ne samo razumijevanje, niti samo populariziranje znanosti tehnologije (ZiT) nego i njihovo širenje. Da bi se ZiT širile, opet, nužna je je politika koja to potiče. Međutim, ulaziti ovdje u raspravu o tome kako utjecati na znanstvenu politiku da se to dogodi, zahtijevalo bi posebnu prigodu i vrijeme.
          Ja ću zato pretpostaviti da, u današnjem kontekstu, trebam govoriti o ulozi medija da publiciraju i populariziraju ZiT, s namjerom da ih učine dijelom nacionalne kulture a ne samo da ih promoviraju.
Mediji, kao što im sam naziv govori, nužni su za uspostave i olakšaju komuniciranje. U ovom slučaju, komuniciranje između znanstvene zajednice i i ostatka društva u stanovitoj naciji. Dakako, to je samo jedna vrst komuniciranja koje bih ja ugrubo podijelio u:
          -    unutarznanstveno komuniciranje, nužno za informiranje ali i međudjelovanje, jer sama informacija može poslužiti za stvaranje novoga znanja;
          -    unutarkulturno komuniciranje, pri kojem ZiT  komunicira s ostalim područjima kulture (npr. umjetnost, humanistika) i tako se stvara okoliš u kojem znanstvenici i inženjeri, kao dio kulture, djeluju;
          -   unutardruštveno komuniciranje, tj. ono pri kojem  informacije iz područja ZiT-a
              dolaze do ostatka društva da bi konačno bile uključene u aktualno opće znanje.
          Ja želim govoriti baš o tomu, unutardruštvenome komuniciranju. To je komuniciranje pri kojem mediji služe kao sredstvo za uspostavljanje i olakšavanje prijenosa informacija koje nastaju u ZiT-u do opće javnosti. Radi jednostavnosti, u ostatku ovoga referata rabit ću naziv populariziranje za tu razinu komuniciranja: od znanstvenika i inženjera do opće javnosti.
          Dva su glavna sudionika toga komuniciranja: mediji i ZiT. Nisam ekspert za medije i njihove osobine pa i neću govoriti o medijima. Ako išta, moglo bi me se smatrati autoritetom za pitanja ZiT-a i njihova djelovanja.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1 Ovo je moj prijevod referata koji sam održao u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, u okviru skupa THE CULTURAL DIMENSION OF SCIENTIFIC AND TECHNOLOGICAL DEVELOPMENT. Referat je objavljen u knjizi pod tim naslovom koju je uredio akademik  Ivan Supičić, HAZU, Zagreb, 1994., str. 117-122.


          (Dopustite mi digresiju, kako bih objasnio razliku između eksperta i autoriteta, što mi se čini korisnim. Ekspert je, u kontekstu ovoga referata, znanstvenik ili inženjer koga kolege smatraju znalcem u svome području. Ekspert postaje autoritetom kad je njegova ekspertiza prepoznata i prihvaćena izvan zajednice znanstvenika i inženjera, te kad ona/on budu pozivani davati ekspertna mišljenja općoj javnosti).
           Dakle, budući da dolazim iz zajednice ZiT-a (i po profesiji i po stvarnoj pripadnosti), govorit ću prvenstveno o tomu za što i kako bi  znanstvenici i inženjeri trebali  koristiti medije tako da unutardruštvena komunicikacija bude efikasna i da služi svrsi. A svrha je da se informira opću javnost, radi dvaju razloga:
          -    tako da informacija postane dio općeg znanja, dio kulture;
          -    tako da se opravda potpora ZiT-u, ali i da se osigura nadzor predstavnika javnosti nad njima.
          Na ovom mjestu moga izlaganja, smatram veoma  prikladnim citirati nekoliko misli Thomasa Lewisa, poznatog američkog znanstvenika: „Ako ima, kako se ponekad tvrdi, nekih stvari za koje je bolje da ih ljudi ne znaju, ili stvari koje mi ne bismo trebali nastojati razumjeti, ja ne znam što bi to moglo biti... Ja smatram da je neporecivo da je znanost
korisna, inteligentna i produktivna vrst ljudskoga djelovanja, te da, što se tiče našeg društvenog djelovanja, stoji bolje od većine ostalih djelatnosti.“ Lewis nastavlja:“Nasuprot opasnostima od nove i bolje znanosti potpuno su samorazumljivi koristi od nje. Tri su
kategorije opće koristi  koje bih ja naveo po redu njihove važnosti za čovječanstvo. Prvo je potpunije razumijevanje prirode i posljedično obogaćivanje ljudskoga duha. Drugo, više informacija koje se mogu upotrijebiti za rješavanje velikih ljudskih problema u budućnosti, posebno onih povezanih sa ljudskim bolestima. Treće, vrst informacija koja može biti upotrebljena čim ju se otkrije, za praktične i korisne svrhe.“
          Drugo je važno gledište  ono W.W. Lowrancea: „Znanost produbljeno informira naše kulturne poglede. Znanost je promijenila mnoge velike kulturne mitove; negirala mnoga praznovjerja, ostavila nas je živjeti u nebajkovitom svijetu, dala objasnjenje mnogim mijazmama, humoru, aurama, prokletstvima i vitalnim snagama; pojasnila je duh-tijelo, nasljeđe-odgoj, i druge klasične tajne i jasno je otkrila ruku Čovjeka tamo gdje se umjesto nje pretpostavljala Fortuna. Znanost je otkrila osnove pojavama i razloge smrtnosti, genetsko nasljeđivanje i materijalno bogatstvo; dala nam je uvid odakle dolazimo i u naše mjesto u svemiru, osposobljava nas da razumijemo kako mi doživljavamo ono što vidimo i što  mislimo kad nešto kažemo; te ne samo opisuje pojedine kulture nego nam omogućuje da izradimo koncepcije „kulture“ i „društva“.
          Barbara Gastel, u uvodu svoje knjige Presenting Science to Public, piše: „... predstavljanje znanosti javnosti jest prigoda do koje bi znanstvenici morali dorasti. Može pomoći javnosti, može obogatiti kulturu, te može pomoći znanosti i znanstvenicima“. Nobelovac P.B. Medawar dodao je praktičan dodatak za potrebu populariziranja znanosti: „Zamisli znanosti često su potpuno jednostavne ...“ „Što može biti teško razumjeti jest način na koji se osigurava njezina vrijednost: znanstveno je djelovanje a ne znanstvene koncpcije ono što zbunjuje javnost.“
          Primijenio sam ova četiri razmišljanja autoriteta da mi pomognu  argumentirati moje uvjerenje da populariziranje ZiT-a nije samo poželjno zbog nekih akademskih teorijskih razloga nego je to više nužnost. Nužnost  potrebna za razvoj i obogaćivanje kulture i napredak svakoga društva. Pretpostavljajući da se o tomu slažete sa mnom, bar u načelu, sad bih želio nastaviti s praktičnim pitanjima važnim za upostavljanje i olakšavanje komuniciranja  ZiT-a i javnosti.

PREDSTAVLJANJE ZiT-a JAVNOSTI

          Je li javnost zainteresirana za znanost? Odgovor je na to pitanje pozitivan. Prikazat ću tablicu sa nakladom odabranih znanstvenih magazina u SAD-u, iz koje će se vidjeti taj interes (Tablica 1). Također, činjenica jest da je posjeta znanstvenim muzejima u SAD-u veća nego na trima sportskim događajima zajedno. Po mišljenju B. Gastel: „Takav je interest očekivan jer je znanost sastavni dio naše kulture. Mi ne bismo dopustili da se muzički neobrazovani isključe iz koncertnih dvorana“

Tablica 1. Cirkulacija znanstvenih magazina u SAD-u (godina 1993.)
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Naslov                                                                           Približna cirkulacija
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------    
Discover                                                                        850.000
Scientific American                                                        750.000
Science 83                                                                    700.000
Science Digest                                                              570.000
American Health                                                            450.000

          Pokazalo se da, nakon formalne naobrazbe, neznanstvenici dobivaju većinu njihovih informacija o ZiT-u putem javnih glasila, što taj put prijenosa informacija čini najvažnijim. Komunikacija može biti izravna ili posredna (novinari). U oba slučaja javna su glasila nezamjenjiv kanal za to komuniciranje. Gotovo uvijek novinari i urednici sudjeljuju u toj razmjeni informacija. Dva su glavna tipa novinara u javnim glasilima koji pišu o ZiT-u. Opći nonvinari, ne specijalizirani za znanost, u tomu su najčešći (godine 1981., od 1750 dnevnih novina u SAD-u, samo je 50% imalo znanstvenog novinara s punim radnim vremenom). Znatno su rjeđi specijalisti za znanost s punim radnim vremenom (bilo ih je 100 u SAD-u, 1981. godine, premda je nacionalna udruga znanstvenih novinara bila osnovana 1934), i oni često imaju i znanstveni stupanj.
          Za znanstvenika ili inženjera koji želi uspostaviti kontakt s javnošću putem javnih glasila, bilo bi važno da znaju kako javna glasila funkcioniraju. Radio i televizija zahtijevaju jasnoću, kratkoću i živost prezentacije, ali nude prednost upotrebe glasa, zvukova i vidnih prezentacija. S druge strane, tiskani mediji imaju prednost napisanih tekstova. Budući da su oni za javnost glavni izvor novosti o ZiT-u, uzet ću njih kao primjer.
          Novine su više-manje lokalne, ali informacija u njima ima širu dostupnost posredstvom mreža (koje su danas lako ostvarive zbog tehnoloških mogućnosti). Najbolji tiskani tekstovi o ZiT-u obično se nađu u magazinima, u kojima ima više vremena za pripremu tekstova.
         Mnogo je mogućih izvora za zamisli o članku; mogu doći iz općih znanstvenih časopisa (npr. Science, Nature i sl.), od znanstvenih skupova (priopćenje za tisak, tiskovne konferencije, znanstvene ustanove, ili pojedini znastvenici. Dakako, zamisao mora biti vrijedna za novosti te mora  biti zanimljiva javnosti. Treba biti nova, govoriti o  dobrobiti, zdravlju, bogatstvu ili slično. Sporenja, kontroverze i nadmetanja obično zanimaju javnost, kao i sve što govori o mogućim opasnostima. Konačno, izjave uglednih osoba, npr. Nobelovaca, obično izazivaju zanimanje.
          Način na koji novinari prikupljaju informacije za njihove tekstove obično se svode na razgovore sa znanstvenicima za koje se zna da imaju dobre odnose s medijima („vidljivi znanstvenici“),  dužnosnicima u znanosti i ekspertima u stanovitim pitanjima. Pošto dobije potrebnu informaciju, i uz moguće dodatno čitanje, novinar pripremi tekst uz koji često doda koju ilustraciju da olakša razumijevanje. Tekst je obično novost, opis događaja, interpretacija, uvodnik, komentar, načelan tekst i slično. O tomu znanstvenik ili inženjer mora voditi računa kad ga se pita da igra ulogu autoriteta.
          Komunikaciju između znanstvenika i novinara najbolje je započeti određivanjem uloge medija u stanovitom slučaju (primjerice, dok bi znanstvenik nastojao protumačiti koju informaciju, mediji bi mogli htjeti njome zabaviti javnost). Novinar bi trebao znati da, premda se znanost može definirati kao traženje istine, što je istinito danas može biti pogrešno čim se pojave novi dokazi. Dosta često novinari pokušavaju objaviti informaciju koja nije bila potvrđena. To je, dakako, suprotno biti znanosti pa pitanje kad je vrijeme da se koja informacija objavi treba uzeti veoma ozbiljno. Bilo kako bilo, i kakav god bio dogovor,  informaciju treba potvrditi prije nego što se objavi. Novinaru je u prirodi da pokuša učiniti tekst zanimljivim dodavanjem posljedica i primjene. Znanstvenici moraju s time biti veoma oprezni.
          U drugu ruku, pri prezentiranju informacije, znanstvenici moraju imati na umu „dvojbu između razumljive netočnosti i nerazumljive preciznosti“.  Inzistirati na apsolutnoj preciznosti može biti neprikladno; javnost znatno manje zanima sedma decimala kojega broja nego razumljive dimenzije koje su sukladne i razumljive na osnovi njihova svakodnevnoga iskustva. Zbog točnosti informacije, dobro je da znanstvenik pregleda tekst prije nego se otisne. Pri tome nije bitno da se promijeni stil; naglasak mora biti na točnosti i razumljivosti informacije. To je u najboljem interesu i novinara i znanstvenika.
          U komunikaciji s javnošću, izravnoj ili posrednoj (novinar) ima nekoliko točaka koje su praktično veoma važne. Jedno je sigurno analiza slušateljstva/čitateljstva. Eksperti se slažu da publiku obično čine oko 20% pažljivih i 80% nepažljivih slušatelja. Osim toga čine je osobe s različitim predznanjima i obrazovanjem, različitom inteligencijom, navikama čitanja itd. To zahtijeva prilagodbu načina prezentiranja, ako se želi postići razumljivost. Tu može biti korisno jednostavno pravilo: „nikada ne precijenite znanje slušateljstva, ali mu nikada ne podcijenite inteligenciju“.
          (U originalnome je tekstu na engleskom ovdje tablica 2. U njoj su navedeni primjeri kraćih i jednostavnijih riječi za iste opise. Kako su primjeri na engleskom, nema ih smisla ovdje navoditi. Mogao bih reći ono što se može naći kao preporuka u mojoj knjizi“Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo“ (vidjeti Literaturu na kraju).
          Pokušavajući uspostaviti dodir sa slušateljstvom iziskuje napor da im se govori o pitanjima i stvarima koje oni znaju i do kojih im je stalo (npr. zdravlje). Pomaže i to da se upotrijebe razumljive sličnosti (npr. računalo – mozak). Opća načela  treba reći prije detalja (npr. načela imunosti prije imunosti na koju posebnu infekciju). Prikladna primjena primjera često pomogne pri objašnjavanju novih pojmova ili pojava.
          Način prezentacije može bitno pridonijeti njezinoj jasnoći. Treba izbjegavati stručni žargon i formule, jer pojmovi mogu biti dostatno teški za laika tako da će žargon ili dodatne komplikacije otežati razumijevanje. Zbog istog je razloga nužno nove nazive uvoditi oprezno, objašnjavajući potanko njihovo značenje. Kratke rečenice i paragrafi olakšavaju razumijevanje. Dobro je izbjegavati  mnogo brojeva; dovoljno je samo nekoliko da se uspostave količinski odnosi. Pomažu i ilustracije ali samo ako su jednostavne. Za vrijeme usmenog izlaganja dobro je ponoviti najvažnije točke. Uz stanovito iskustvo trebalo bi biti moguće pratiti sudjelovanje slušateljstva promatrajući nekoliko osoba (ako mnogi spavaju ili gledaju kroz prozor, nešto je pogrešno). Nekoliko rečenica iz ovoga ulomka služe samo tomu da se podsjetimo stanovitih „tehničkih detalja“ koji često mogu razlikovati jasno od nejasnoga prikazivanja informacija.
          Moja je namjera bila da vam predstavim probleme komuniciranja između znanstvenika i inženjera, s jedne strane, i opće javnosti, s druge strane, radi populariziranja ZiT-a u javnim medijima. Sve to s gledišta aktivnog znanstvenika. Nastojao sam vam dati i kontekst, načela i praktične detalje. Nadam se da sam uspio ostvariti bar dio mojih namjera.       

LITERATURA
1. Fudenberg H, Melnick V (Urednici) Biomedical Scientists and Public Policy, Plenum Press, New York, 1978
2. Gastel B, Presenting Science to the Public, ISI Press, Philadelphia, 1983
3. Lowrance W W, Modern Science and Human Values, Oxford University Press, New York, 1986
4. Medawar P B, The Limits of Science, Harper and Row, New York, 1984
5. Silobrcic V, Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, Zagreb, 6. dopunjeno izdanje, 2008.


KOMENTAR
Ovaj je referat bio objavljen 1994. Ne nalazim ništa što bi moglo biti sporno, bez obzira na protok vremena, osim podataka o cirkulaciji znanstvenih magazina u SAD-u (vidi Tablicu 1). Na kraju sam u Literaturi dodao i svoju knjigu, za slučaj da koji čitatelj/čitateljica poželi vidjeti što sam mislio kad sam spominjao kratke i jasne riječi (u knjizi vidjeti natuknicu Znanstveni stil).

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn