Naslovnica O znanosti u Hrvatskoj O recenziji

O recenziji PDF Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Srijeda, 26 Rujan 2012 08:43
          Jedno je od prevažnih pitanja u znanosti ocjenjivanje njezinih dostignuća – u znanstvenom ali i u društvenom smislu. U tekstu na koji sam uputio na samome početku (vidjeti Uvod u tekstove na mrežnoj stranici ww.rifin.com) spomenute su razine na kojima se ocjenjivanje može obaviti. Pri tome je presudna uloga ekspertnih mišljenja – recenzija (engl. peer review). Sigurno je najteža razina recenzije ona znanstvenih projekata, dakle zamisli o tomu što se želi istraživati, zaštoi i kako. To je zato što su ti projekti, bez obzira koliko suvislo zamišljeni, uvijek neizvjesni; teško je predvidjeti i njihovu relevantnost kao i njihovu izvedivost. Što su „revolucionarniji“ to su neizvjesniji, tj. teže stvarno ocjenjivi. Nešto je lakše ocnjivati već učinjeno, dakle recenzirati znanstvena djela.
          O recenzijama sam objavio nekoliko tekstova u svojoj knjizi: KAKO SASTAVITI, OBJAVITI I OCIJENITI ZNANSTVENO DJELO (6. dopunjeno izdanje), Medicinska naklada, Zagreb, 2008. Zato mislim da ovdje ne treba to ponavljati. Umjesto toga, kratko ću ponoviti samo stanovite djelove tih tekstova, da čitatelja podsjetim na neke osnovne postavke.

O RECENZIJI
          Tekst koji slijedi trebao bi biti osnova za javnu raspravu o pitanjima recenziranjna u hrvatskoj znanosti. Kako sam o vrednovanju  u znanosti pisao nekoliko tekstova, i ništa se posebno novo nije pojavilo  što bi zahtijevalo nove poglede, ovaj će napis biti sastavljen od dijelova već objavljenih tekstova. Na kraju ću dodati svoj komentar o ocjenjivanju znanstvenih projekata koje je MZOŠ nedavno zaključio, i po kojem je ocjenjivanju i započeo financirati Projekte.
          Evo najprije dijela teksta članka pod naslovom „O vrednovanju i financiranju znanosti u Hrvatskoj“. Dio o vrednovanju pisao sam ja, a o financiranju kolega Krunoslav Pisk. Članak je reproduciran i u mojoj knjizi: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, (5. dopunjeno izdanje), Medicinska naklada, Zagreb, 2003. (str. 175-184). Jedino što ću u tekstu izostaviti jesu referencije na kraju jer mislim da će one i tako zanimati samo one koji bi se željeli upustiti u dublje  upoznavanje predmeta, a takvi će i onako, vjerujem, posegnuti za originalnim tekstovima.

„1.2. O vrednovanju
Pri vrednovanju znanstvenoga rada (ne djela, nego rada kao procesa) mogu se ocjenjivati: pokazatelji potencijala (uloženi novac, broj znanstvenika, raspoloživa oprema, ustanove, itd.), pokazatelji rezultata (nove informacije) te pokazatelji utjecaja (tehnološka bilanca plaćanja i slično). Više o tome može se naći u objavljenom članku prvoga autora (6).
Glavni je problem s vrednovanjem u hrvatskoj znanosti to što vrednovanja u pravome smislu riječi i nema; nikakav sustav vrednovanja sukladan onome u svijetu niti je postojao niti danas postoji. Ako je i bilo pokušaja da se nešto takvo uvede (na pr. za ministra O. Muftića), dobra se zamisao razbila o zid neznanja i najprizemnijih osobnih interesa u znanstvenoj zajednici u nas. Mi čvrsto vjerujemo da bez jasnoga vrijednosnog sustava i mjerila u njegovu okviru nema napretka hrvatske znanosti.
Notorna je spoznaja da je za djelovanje znanstvenika presudna njihova motivacija. Motivacija se ipak najbolje potiče sustavom nagrađivanja/promaknuća. Ovdje se svjesno govori u pojednostavljenim kategorijama, jer nije svrha objašnjavati filozofiju i psihologiju znanosti i znanstvenika, već samo naglasiti važnost postojanja prikladnoga vrijednosnog sustava u našoj znanosti.
Opetovano smo pisali o načelima i postupcima vrednovanja u znanosti (3, 4, 6). Nema to smisla ovdje ponavljati. Možda treba samo u nekoliko rečenica opisati srž svih naših dosadašnjih tekstova o tome. Dvije su bitne postavke:
-    Nema prikladnijeg načina vrednovanja znanstvenoga djelovanja od recenziranja (procjena kompetentnih kolega, engl. peer review).
-    U maloj zajednici, kao što je populacija znanstvenika u Hrvatskoj, recenziji treba dodati sve najobjektivnije brojčane pokazatelje, da bi se povećala njezina objektivnost.
Da pokušamo do stanovite ravni razraditi te dvije polazne postavke.
Svaku je kreativnu ljudsku djelatnost najbolje procjenjivati recenziranjem. Ocjena mora biti objektivna, koliko god to osobna gledišta i sklonosti dopuštaju. To u biti znači procjenjivati meritum stvari bez utjecaja osobnih ograničenja (simpatija, antipatija, osobni interesi i sl.) recenzenta. Svjesni smo svih neriješenih pitanja povezanih s recenziranjem. O njima se i u svijetu raspravlja. Ostaje činjenica, međutim, da ni svijet nije pronašao ništa bolje od toga (vidi 2).
Mi u odnosu na veće znanstvene zajednice imamo dodatne teškoće s recenziranjem. Naime, najupitniji dio postupka recenziranja jest njegova objektivnost, a ta je u nas još upitnija nego u većim zajednicama. I to zbog nerazvijene tradicije argumentiranih sučeljavanja mišljenja bez posljedica po osobne odnose, nepotizma, gotovo nepostojeće odgovornosti za vlastite prosudbe, poznanstava, sukoba interesa itd. Sve su to činjenice koje će se moći promijeniti  tek s vremenom.
Do tada nam ostaje da si pomognemo kako možemo. Jedan je put u tome smjeru upotreba inozemnih recenzenata. Ne moraju to nužno biti stranci (ne Hrvati), ali moraju biti znanstvenici “bez osobnih opterećenja” (ili sa što manje njih). U tome pogledu je zamisao kolegice Pifat da se recenzenti traže u dijaspori posve, po našem sudu, prihvatljiva. To postaje osobito aktualno kad se sjetimo da za mnoga znanstvena pitanja nemamo uopće recenzenata u Hrvatskoj. Želim još jednom naglasiti da ne bi trebalo biti nikakve dvojbe da recenzent mora biti stručnjak baš za ona pitanja o kojima treba da prosuđuje.
Da ne bismo ostavili nikakvu dvojbu što time mislimo, najbolje je uzeti jedan primjer. Trebalo bi nastojati da npr. znanstvena istraživanja (svejedno da li je riječ o planovima za istraživanja ili o gotovome rukopisu članka) o uzgoju pastrva procjenjuje stručnjak koji se bavi uzgojem pastrva. Ne uzgojem morskih riba, i ne bilo kojih slatkovodnih riba. Nije to uvijek lako ni u svjetskim razmjerima, ali tomu treba težiti. Ako je uz to i riječ o vrhunskome stručnjaku za uzgoj pastrva, tada doista imamo pravoga recenzenta.
Zatim tomu treba dodati pitanja poznaju li se ti stručnjaci i u kakvome su međusobnome odnosu. Može se činiti da opisujemo notorne stvari. Radimo to svjesno, jer iz tih razmišljanja jasno proizlazi cio niz teškoća pri procjeni znanstvenoga rada u Hrvatskoj. Osim toga posljedice tih razmišljanja izravno nas vode do drugoga bitnoga načela.
I o tome smo već pisali, te nam se čini bitnim samo reći najnužnije. Danas u svijetu ima mnogo brojčanih pokazatelja o djelatnosti znanstvenoga rada. Ima ih boljih i lošijih, objektivnijih i manje objektivnih, relevantnijih i manje relevantnih. Mi bismo, za našu svrhu, morali znati koji su najbolji pokazatelji u trenutku kad nam trebaju. Zatim bi te pokazatelje trebalo primijeniti da dopune recenziju. Pri tomu bi jednostavan princip trebao biti: što je recenzent udaljeniji po pitanjima kojima se bavi a bliži geografski, veća je uloga brojčanih pokazatelja za konačnu i potpunu ocjenu.
Nužnim nam se čini svakako dodati i to da brojčane pokazatelje za dopunu recenziranja moraju interpretirati stručnjaci koji se tim pokazateljima bave (scientometričari). Njihova bi uloga trebala biti samo da upozore na značenje i težinu pojedinih pokazatelja, ali ne da se upuštaju u proces recenziranja kao dodatni recenzent. Na primjer, da objasne da je relativna citacijska ljestvica relevantnija od apsolutne te da pomognu da se do takvoga relativnog pokazatelja dođe.
Što ukratko predlažemo. Predlažemo da, u svakome slučaju u kojem je to moguće, recenziju obave recenzenti iz inozemstva. I tim bi recenzijama trebalo dodati što više brojčanih pokazatelja (bilo da ih dodaju inozemni recenzenti ili mi sami). Uz recenzije koje obavljaju domaći recenzenti valja nastojati pribaviti još više brojčanih pokazatelja radi povećavanja njihove objektivnosti (provjerljivosti, ponovljivosti). Dakako, interpretirati brojčane pokazatelje moraju stručnjaci/znanstvenici koji se time bave. Na sreću u Hrvatskoj imamo nekoliko doista vrsnih scientometričara (vidi 5). Međutim, ako treba i u tomu bi nam mogli pomoći kolege iz inozemstva. Svakomu komu se čini da bi postupak koji predlažemo mogao biti jako skup odgovaramo da je loša znanost još znatno skuplja (posebno dugoročno!).“

          Slijedi dio članka: V.S. Procjena znanstvenoistraživačkog rada. I taj je članak reproduciran i u mojoj knjizi: V.S. Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, peto dopunjeno izdanje, Medicinska naklada, Zagreb, 2003., str.165-174

„1.  Ocjena rezultata znanstvenoistraživačkoga rada
U prethodnome sam odjeljku nabrojio sve što ću u to svrstati. Ubrajanje znanstveno- istraživačkih projekata moglo bi biti sporno. Makar doista nije riječ o rezultatima nego o planovima rada, pri njihovu se recenziranju gotovo uvijek uzima u obzir bar dio dosadašnjeg rada znanstvenika (životopis, popis djela, itd), te zato mislim da se po svojoj suštini može ovamo ubrojiti. Pretpostavit ću dakle da  i recenziranje projekata ulazi pod ovaj naslov.    

1.2.1. Recenziranje znanstvenoistraživačkih projekata
Recenziranje projekata najteži je od spomenutih zadataka. Treba, naime, ocijeniti i utemeljenost prijedloga i vjerodostojnost da će se moći izvesti, te da će dati pretpostavljene rezultate. Ocjenjivanje je to teže što su predložena istraživanja originalnija, tj. što više “iskaču” iz postojećih spoznaja. Vjerujem da je za tu svrhu najpogodnije primijeniti svjetska iskustva, procijeniti sposobnost znanstvenika koji istraživanja predlažu te pogodnost postojeće (i planirane) opreme za izvođenje istraživanja. Budući da se istraživanja obično predlažu za više godina, držim da je osobito bitno pomno pratiti godišnje izvještaje o njima, jer se tu mogu naći podaci za moguće ispravljanje početne ocjene.
O određivanju sposobnosti znanstvenika pisat ću nešto kasnije (vidi dalje). Što se pak tiče opreme za istraživanje, vjerujem da je posjeta skupine stručnjaka radnim prostorima u kojima se istraživanja namjeravaju obavljati najpogodniji način da se ustanovi i njezina prikladnost. Posjetu treba iskoristiti i za to da se o projektu razgovara s njegovim sudionicima, a ukupan utisak nakon takve posjete trebao bi bitno utjecati na konačnu odluku o tomu treba li predložena istraživanja novčano potpomoći.“

          Nakon ovih općih napomena o kojima ima više objavljenih tekstova, preći ću na konkretan postupak recenziranja koji se odvijao u vezi s Projektima. Po onome što sam mogao pročitati u razgovorima, izjavama i na Konektu,  mislim da formalna procedura, kako ju je provelo Ministarstvo, ne mora biti upitna, ali je, po mome mišljenju, na svakoj stepenici napravljena bitna pogreška.  Evo zašto.
          Nisu svi članovi NZV-a bili vrhunski znanstvenici a trebali bi biti. Način da se to osigura jest ili putem ankete, ili pregledavanjem baza podataka  iz kojih se može vidjeti produktivnost i citiranost, ili određivanjem manje skupine eksperata (najbolje iz inozemstva, „Search Committee“) koja će sastaviti popis mogućih kandidata. Posebno je važno da ti kolegice/kolege budi vrhunski stručnjaci i etične osobe. Niti jedan član(ica) NZV-a ne bi smjela biti ni voditelj(ica) ni sudionik Projekta.
          Takvo je  NZV, po istome načelu kako je samo izabrano, trebalo izabrati Prosudbene skupine, koje ne moraju biti velike (3-5)  član(ova, ica). Niti jedan od njih ne bi smio biti ni voditelj ni sudionik Projekta.
          Tako izabrana Prosudbena skupina, po istome bi načelu pronalazila recenzente u cijelome svijetu, na osnovi pokazatelja u bazama podataka (produkcija, citiranje, časopisi). Izabrali bi najmanje dv(ojicu, vije, oje) recenzenata, a čim bi dvije recenzije bile oprečne, tražila bi se treća.
          I opet, recenzent ne bi smio biti u sukobu interesa (niti voditelj niti sudionik projekta). Ako bi Prosudbena skupina otkrila neprikladne recenzije (bez argumenata za ocjenu), svakako bi tražila novu recenziju. Prosudbena bi skupina trebala na temelju argumentiranosti recenzija moći rangirati njihovu „pozitivnost“ ili „negativnost“ i na temelju toga napraviti rang-listu povoljno ocijenjenih projekta. Tu bi rang-listu moglo NZV mijenjati samo uz pisano obrazloženje i raspravu s Prosudbenom skupinom.
          Recenzije su svakako javne u smislu da ih svaki predlagatelj Projekta mora dobiti. Isto bi tako svaki predlagatelj morao moći uložiti prigovor Prosudbenoj skupini i od nje dobiti na to odgovor.
          Najkraće rečeno, ne predlažem bitno drugačiju opću proceduru nego da ju provode drugi znanstvenic(i, e), i da se strogo izbjegava ikakva mogućnost sukoba interesa. U konretnome slučaju Projekata, predlažem ponovno da se cijela procedura ispita tako da se formira manja skupina neovisnih stručnjaka koja bi u mjesec dana proučila sve predmete i zatim javnosti podnijela izvještaj. Treba li uopće govoriti da u toj skupini ne smije biti nitko tko je do sada sudjelovao u proceduri odobravanja Projekata. Razlog je jednostavan: ljudi teško priznaju greške, a oni na stanovitim položajima čine to još teže jer misle da im je ugrožen položaj.

Zagreb, 14. veljače 2007.“

          Mislim da iznad navedeni tekst ne zahtijeva nikakav poseban komentar. Znam za nakanu da se financiranje znanstvenih projekata povjeri  Nacionalnoj zakladi, i nadam se da će procedura recenziranja (kao i postotak „prolaznosti“ projekata) biti  bliži svjetskim standardima nego su to bili do sada,
          Smisaono uz tekst o recenziranju može ići i slijedeći tekst o relativnim  ljestvicama. U njemu se opisuje kako se, pomoću brojčanih pokazatelja, mogu donositi odluke o relativnoj uspješnosti kojega znanstvenika, znanstvene ustanove, pa i  države. Prije nego što ga navedem, samo par rečenica o tomu što mislim o upotrebi brojčanih pokazatelja (scientometrija, bibliometrija) pri ocjenjivanju znanstvenoga rada. O tome se pitanju već dugo raspravlja. Mišljenja su različita. Evo što o tomu mislim ja. Najprije, nisu svi brojčani pokazatelji jednako ni relevantni ni sporni. Primjerice, broj objavljenih znanstvenih djela jest sigurno pokazatelj marljivosti, ali prestaje biti  relevantan ako ga se želi uzeti kao pokazatelj kvalitete. Dakle, ako jedan znanstvenik objavi 10 znanstvenih članaka a drugi 20, bilo bi pogrešno tvrditi da je drugi znanstvenik dvaput kvalitetniji. S druge strane, ako jedan znanstvenik objavi 10, a drugi niti jedan, ne može se izbjeći zaključak da je prvi bolji znanstvenik od drugoga. I u tomu je srž problema s brojkama. Najkraće rečeno, sigurno ih se ne smije uzimati, bez kritičnosti, prema njihovoj apsolutnoj vrijednosti. Ali to ne znači da ih treba potpuno zanemarivati pri vrednovanju. Kao i sve drugo, onaj koji ih rabi mora biti potpuno svjestan njihova stvarnog značenja.
          Mislim da će se i iz moga teksta koji slijedi moći vidjeti da brojčani pokazatelji, primijenjeni kritički, mogu dobro poslužiti za ocjenjivanje znanstvenoga rada. Tekst je bio objavljen u časopisu ACTA MEDICA CROATICA, Zagreb, 58:173-176, 2004. Ipak ga i ovdje ponavljam jer mislim da je relevantan za raspravu o primjeni brojčanih pokazatelja pri ocjenjivanju znanstvenih djela, te s prethodnim tekstom o recenzijama može činiti zaokruženu cjelinu. Mislim da ne zahtijeva nikakav poseban komentar – ni danas.
 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn