Naslovnica O Imunološkom zavodu Kraj mog mandata i budućnost

Kraj mog mandata i budućnost PDF Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Ponedjeljak, 17 Veljača 2014 13:16

O tome što je sve prethodilo mome smjenjivanju, može se pročitati u tekstovima prije ovoga. Sam je proces smjenjivanja započeo na redovitoj Godišnjoj skupštini dioničara Zavoda. Kako nije bilo nikakvog stvarnog rješenja na vidiku, pripremio sam kratko izlaganje.

 Pročitao sam govor od dvije kartice. Bio je naslovljen: DOKAPITALIZACIJA IMUNOLOŠKOG ZAVODA D.D. Sastavio sam ga 7. svibnja 1997.  Polazeći od stanja u Zavodu, zaključio sam: „Iz svega proizlazi da je za opstanak i dalje djelovanje IZ-a neizbježno ulaganje radi njegova tehnološkog osuvremenjivanja“. U  drugom dijelu teksta koje sam bio nazvao PRIJEDLOG RJEŠENJA, bio sam naveo pripremljene mogućnosti za pronalaženje strateškog partnera (Creditanstalt Investment Bank Group, Beč), i posebno za preradu  plazme prikupljene u Hrvatskoj, uz obvezu da se baš iz te plazme dobiveni proizvodi vrate u RH  (Centeon Pharma, Beč).  Za virusna cjepiva, zainteresirani je partner bio Boran Pharmaceuticals, Seul, Južna Koreja. Stručnjaci Linde-KCA-Dresden GmbH, bili su izradili prijedlog za novi pogon proizvodnje virusnih cjepiva (okvirno oko 100 milijuna kuna). Razmišljali smo i o tome da se uz taj pogon dogradi i onaj za bakterijska cjepiva, a možda i za krvne pripravke. Radi početka ciklusa ulaganja, predložio sam dokapitalizaciju Zavoda  u vrijednosti njegove glavnice (76 milijuna kuna). Govor sam završio rečenicom: „Smatram da dioničari IZ-a moraju donijeti ovu presudnu odluku o dokapitalizaciji, jer bez nje ne vidim mogućnost opstanka i napredovanja IZ-a“.

 Skupština dioničara Zavoda održana je 30.lipnja 1997. Što se na Skupštini događalo, može se vidjeti iz Zapisnika (Posl. broj OU-376/97),  koji je sastavila  gospođa Željka Maroslavac, javna bilježnica. Najkraće rečeno: ništa od mojih prijedloga nije bilo prihvaćeno jer su, glasovima većinskog vlasnika  (predstavljao ga je gospodin dr. sc. Stjepan Turek), svi prijedlozi Uprave/direktora Zavoda bili odbijeni.  Zanimljivo je da su se paketu glasova većinskog vlasnika pridružili i glasovi Udruge malih dioničara IZ-a. Još je zanimljivije i to da su predstavnici te udruge gospoda Bojan Benko i Srećko Sladoljev glasovali u ime Udruge, ali bez pribavljene punomoći malih dioničara. .

 Premda je bilo jasno da mnoge stvari na toj skupštini nisu bile u skladu s propisima, nisam želio raščiščavati te nepravilnosti. Vjerovao sam da to ne bi nikako pomoglo Zavodu da konačno dođe do rješenja svoga statusa. Pokušao samo, radi istinitosti Zapisnika, ispraviti neka glasačka prava. Moji pravni savjetnici bili su čak i sastavili tužbu za poništenje Skupštine, ali je nisam nikada prihvatio i poslao na pravu adresu. Gospođa Željka Maroslavac prihvatila je moje ispravke pa je i Zapisnik bio ispravljen. U  ispravljenom Zapisniku (Posl. broj OU-376/97, od 3. srpnja 1997.) stoji ova rečenica: „Udruženje dioničara Imunološkog zavoda d.d. Zagreb, Rockefellerova 2, raspolagalo je sa 37256 glasova (tridesetsedamtisućadvjestopedesetšest glasova) na temelju nevaljalih punomoći.“ Nije to imalo nekog učinka na ishod glasovanja, ali mi je bilo stalo da stvari ostanu zapisane onako kako su bile. Osim toga tražio sam od. Bojana Benka, predsjednika Upravnog odbora Udruženja dioničara IZ-a, da o tome obavijesti dioničare koje je neovlašteno zastupao. Nisam čuo da je to napravio.

 U tu cijelu igru uključio se i gospodin Miljenko Weiss, Glavni i odgovorni urednik HFP-PRIVATIZACIJA.  U tekstu koji je napisao, naveo je ovu rečenicu:“...Bez obzira na punomoć, nositelji glasova su glasovali de facto kako mali dioničari žele...“ Pokušao sam gospodina Weissa upozoriti na nelogičnost njegove tvrdnje, pa sam mu napisao pismo koje je objavljeno  u broju 33 toga časopisa (rujan 1997., str. 72). Pokušao sam mu, uzalud, objasniti da nositelji glasova nisu glasovali kako mali dioničari žele, jer ih dioničari nisu ovlastili da glasuju baš tako kako su to učinili. Znam da je to bio dio borbe protiv vjetrenjača, ali me vrijeđala količina nesuvislosti i nepoštenja sudionika, posebno zato što se to moglo sve mnogo elegantnije obaviti.

 Na Skupštini je zapravo moje smjenjivanje bilo odlučeno. Trebalo ga je još samo „odraditi“ na sjednici Nadzornog odbora Zavoda. Za tu sam sjednicu imao svoju odluku da ne prihvatim nikakav „sporazumni raskid“, jer bi to značilo da priznajem krivnju, koju čak nitko nije ni bio formulirao, ali i to da gubim mogućnost da mi ostane ista plaća još godinu dana (prema mom ugovoru) ako me NO smijeni.

 Na Skupštini je bila izabrana u Nadzorni odbor Zavoda gospođa Katja Matijević, i odmah je izabrana i za predsjednicu, da lakše „obavi povjereni posao“. Kao posljednji pokušaj da nešto pokušam pokrenuti, gospođi Matijević uputio sam pisani prijedlog (17. srpnja 1997.)  za jednu točku dnevnoga reda sljedeće sjednice Nadzornog odbora. Tekst sam bio naslovio: PRIJEDLOZI HITNIH MJERA RADI POČETKA DUGOROČNOG RJEŠAVANJA PITANJA IZ-A. U tekstu sam naveo devet točaka. Od tih ću ovdje  navesti šest: „1. Povući tužbu za poništenje pretvorbe IZ-a“. Tužitelj je bilo Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a tuženi: Hrvatski fond za privatizaciju. Tužba je bila upućena Upravnom sudu RH, 17. srpnja 1995 (Us. 61/95). Dakle oko tri godine nakon što je Zavod postao d.d. Očigledno je bila u nekoj ladici i „čekala“. Sljedeća je točka zanimljiva:  „2. Raskinuti ugovor sa sadašnjom Upravom-direktorom, uz obrazloženje da njegov Program rada, koji je bio prihvatio prethodni NO, nije u skladu s namjerama novoga većinskog vlasnika (Hrvatski zavod za javno zdravstvo)“. Ni sljedeća točka.nije nezanimljiva: „3.  Tražiti od HHZO-a da podmiri IZ-u sve dugove (sada oko 14 milijuna kuna)....“. Kao ni 6.:“Ponovno razmotriti zabranu IZ-u uvoza poluporizvoda za cjepiva protiv poliomijelitisa i gripe (Ministarstvo zdravstva RH)“. Još dvije točke: „7. Opozvati preporuke ravnateljima bolnica u Hrvatskoj da ne šalju u IZ uzorke radi imunoloških testiranja“, te točka „8. Dovesti već proizvedene pripravke IZ-a na hrvatskom tržištu u ravnoparvan položaj s uvoznim“.

 Znao sam da će glavno pitanje na sjednici Nadzornog odbora biti kako da se riješe mene. Ovdje je mjesto da spomenem da sam Nadzornom odboru koji je djelovao u sastavu prije Godišnje skupštine bio ponudio ostavku (sjednica od 27. lipnja 1997.). Nadzorni odbor nije tu ostavku prihvatio.  Tako sam za zapisnik 1. sjednice novog Nadzornog odbora od 3. srpnja 1997. pripremio tekst koji prenosim:

 Direktor Zavoda, akademik Vlatko Silobrčić, zatražio je od novih članova Nadzornog odbora da kažu na temelju kojih je pokazatelja opunomoćenik Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje na Skupštini glasovao protiv svih izvještaja i prijedloga Direktora, ako se tek sada traži da se prikupljaju pokazatelji o stanju u Zavodu. Ističe da je Zavod u svim godinama poslovao s dobitkom, da je povećao svoj izvoz, a samo je prodaja na domaćem tržištu sve slabija. Odgovornost za slabije poslovanje na domaćem tržištu pripisuje Ministarstvu zdravstva RH i Hrvatskome zavodu za zdravstveno osiguranje, koji su svojim djelovanjem ometali poslovanje Zavoda i onemogućavali njegov razvoj. O tome je u nebrojenim dopisima upozoravao relevantna državna tijela, ali bez odjeka.                               Direktor izjavljuje da ovome Nadzornom odboru neće podnijeti ostavku. Dosadašnjem je Nadzornom odboru, koji je bio odobrio njegov program rada i s njime potpisao Ugovor, bio ponudio ostavku (na sjednici od 27. lipnja 1997.), ali ju Odbor nije prihvatio.Novi Nadzorni odbor može, dakako, raskinuti Ugovor s Upravom i za tu svoju odluku navesti obrazloženje.

 Zanimljivo je da je dr. sc. Bojan Benko koji je pripremao moju smjenu kao „unutarnji suradnik“, da bi sam sjeo na moje mjesto, odlučio „zanemariti“ članak ugovora po kojem mi je još godinu dana pripadala plaća koju sam primao kao direktor. Ponudio mi je novi ugovor o radu u kojem mi je ponudio znatno manju plaću i koji sam trebao potpisati ili dobiti otkaz. Kako sam bio sit svih tih „časnih radnji“, odlučio sam odbiti potpisivanje tog ugovora, te sam dobio otkaz. Uzgred budi rečeno, tužio sam Zavod za nepoštivanje moga menađerskog ugovora i, nakon dvije-tri godine, dobio što mi pripada. S time da je Zavod platio znatno više nego što je njegova obveza u početku bila, zbog zateznih kamata. S druge strane, Zavod je uštedio jer, nakon tridesetak godina rada u njemu, na kraju nisam dobio nikakvu otpremninu (jer sam dobio otkaz). Doduše bez ikakva obrazloženja!

 Osim gospodina Bojana Benka, istaknutu je ulogu (zajedno s njim) imao  i dr. Srećko Sladoljev. Ne bih ga ovdje posebno spominjao da on nije nastavio meni pripisivati kojekakve nečasne radnje. Gotovo je u svim svojim istupima uvijek isticao moje ime kao glavnoga krivca za sve nedace Zavoda. Zanimljivo je i to da je godinama to nastavio raditi, premda su sve kaznene prijave protiv mene (koje su „nahranili“ svojim izmisljotinama B. Benko i on), nakon moga saslušanja na sudu bile odbačene (Županijski sud u Zagrebu, Posl.broj XXX-KIO-I-79/06, Rješenje o obustavi istrage, 12.01.2009).. Tako je nedavno  u nekoliko javnih istupa opet nastavio spominjati „Akademika Vlatka Silobrčića“. Upravo je nevjerojatno kako je g. Srećko Sladoljev godinama (od 1997. do 2014.) uspio plasirati svoje „ekspertno mišljenje“ o stanju u Zavodu. Sigurno je još čudnije kako je dospio do „uglednog vakcinologa“ i pridonio tomu da se u Hrvatskoj počnu razvijati i održavati mitovi o štetnosti cjepiva i cijepljennja. U obje te uloge, Sladoljev je bio jednako „vjerodostojan“.

 Kako sam, kao član HAZU-a, imao pravo otići ranije u mirovinu (sa 63. godine), odlučio sam pobjeći od svih gadosti kojima sam bio izložen i zatražiti mirovinu. O tome sam obavijestio Dr. sc. Bojana Benka. U kratkom pismu naveo sam: „U prilogu Vam vraćam: - dokument 'Otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora' i – dva nepotpisana ugovora o radu (od 17.10.1997.). Po jedan primjerak svakog od spomenutih dokumenata zadržat ću za svoju dokumentaciju. Iz toga slijedi da neću potpisati ponuđeni 'Ugovor o radu'“. Dobio sam otkaz, uz otkazni rok od šest mjeseci koji sam „odradio“ i zatim otišao u mirovinu (1998.)  Tako sam sada u mirovini već 17 godina. Ne zalim se, samo opisujem!

 Zapravo je u cijeloj toj priči najstrašnija količina nemorala i zloće. Fascinira me i danas, kad se podsjećam na te dane i prelistavam neke dokumente. Tako je, na primjer,. Bojan Benko, nakon što je preuzeo dužnost direktora Zavoda razgovarao s novinarkom Gordanom Rebić. Razgovor je objavljen u „Večernjem listu“ od 31.12.1997. Jedan se od podataka koje je B. Benko naveo odnosio na dobit Zavoda u 1994. i 1995. godini (dakle, dok sam bio njegov direktor). Pri tome je iznosio drugačije podatke od onih koje su bili prihvatili Nadzorni odbor, Revizija, Skupština dioničara, Ministarstvo financija i Zavod za platni promet. Čak su, na temelju tih službenih podataka bile isplaćene dividende dioničarima i plaćen porez Državi. Ne vjerujem da se B. Benku omakla greška, to više što sam mu 9. siječnja 1998. uputio pismo u kojem sam ga upozorio  na tu „pogrešku“. Kopiju pisma bio sam uputio gospođi Katji Matijević, novoj Predsjednici Nadzornog odbora Zavoda. i gospođi Mariji Šarić iz TEB-REVIZIJE. Pogađate: bez odjeka.

 Ubrzo nakon događaja koje sam iznad opisao, pojavila se u „Jutarnjem listu“ očekivana vijest (8. rujna 1998.).  Novinar/ka A. Šantek napisao/la tekst pod naslovom: IMUNOLOŠKI ZAVOD IZGUBIO STATUS DOBAVLJAČA CJEPIVA UN-a. U kuloarima Zavoda pričalo se kako je to neočekivana odluka. Moram li reći da je to bila neočekivana odluka samo za one koji nisu znali, ili nisu htjeli znati,  za stvarno stanje proizvodnih pogona virusnih cjepiva u Zavodu.

 Kad se nedavno u javnosti pojavila informacija o stečaju IZ-a,  sudjelovao sam u nekoliko javnih istupa o njemu (HRT-4, RTL-Provjereno, Portal BRID, kratka izjava u „Jutarnjem listu“). Bio sam i u Ministarstvu gospodarstva RH, gdje sam ponudio informacije o tome što se događalo u „moje vrijeme“, ali i moguća rješenja za spas IZ-a (razgovarao sam s Tajnikom Ministarstva).  Jedno je od mojih prvim javljanja bio tekst na portalu časopisa „Banka“ (www.banka.hr).

 IZ je prije nekoliko dana dobio novoga direktora, gospodina Marija Meštrovića. Ostaje nam da vidimo hoće li konačno Država odigrati svoju ulogu u nastavku rada IZ-a kako treba.

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn