Naslovnica O Imunološkom zavodu Problemi s Ministarstvom zdravstva RH

Problemi s Ministarstvom zdravstva RH PDF Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Ponedjeljak, 17 Veljača 2014 13:04

Još u siječnju 1994. pisao sam pismo prof. dr. sc. Branku Jakšiću u Ured Predsjednika Republike u kojem nudim da ukratko obrazložim namjere i planove vodstva IZ-a, kako bi osujetio moguća neutemeljena nagađanja o budućnosti IZ-a i o udjelu njegova sadašnjeg vodstva u postupku privatizacije. Sličnog je sadržaja bilo i pismo koje sam uputio prof. dr. sc. Andriji Hebrangu, ministru zdravstva. U tom sam ga pismu molio da primi vodstvo IZ-a na razgovor, u bilo koje vrijeme koje mu odgovara. Želio sam razgovarati o mogućoj budućnosti IZ-a u okviru zdravstvene politike u RH.

 Nastavak pokušaja da nađem relevantne sugovornike u vodstvu RH radi dogovora o budućnosti IZ-a, bilo je moje pismo A. Hebrangu od  10 ožujka 1994. Predlagao sam razgovor o izboru članova UV-a (Upravno vijeće, odnosno Nadzorni odbor), kao dio pripreme za Skupštinu dioničara, a naznačio sam još tri točke za razgovor: Državni zavod za kontrolu imunobioloških preparata, Referalni centar u IZ-u, i problemi transfuzijske služber u RH. Bio sam na razgovoru kod ministra Hebranga i predložio mu moguće članove UV-a/NO-a.  Dva dana nakon toga napisao sam mu pismo kao svojevrsni sažetak toga razgovora u kojem se činilo da smo u svemu suglasni.

 S tom postignutom suglasnošću, otišao sam na razgovor u Hrvatski fond za privatizaciju i doznao da je ministar Hebrang predložio drugačiji popis mogućih članova UV-a od onog o kojem smo se (bar sam ja tako vjerovao) bili dogovorili. U pismu od 23. svibnja 1994. molio sam za objašnjenje jer je za nekoliko dana trebala biti Skupština dioničara IZ-a, na kojoj se o tome odlučivalo. Nisam dobio odgovor.

 U jesen  1994. dogodio se problem s opskrbom RH nekim krvnim pripravcima, posebno anti-Rh imunoglobulinom. O tome je pisala novinarka G. Rebić i objavila tekst  naslovljenom PROPISI „STOPIRALI“ PLAZMU („Većernji list“, 27. rujna 1994.)., u kojem je bilo pogrešnih navoda. Pisao sam gospodinu Damiru Jiraseku, uredniku, i molio da se objavi moj tekst u kojem sam pokušao ispraviti te navode.Može se činiti da taj tekst ne ide pod ovaj naslov. Molim za malo strpljenja pa će možda biti jasno zašto ga ipak spominjem.

 Da bismo osigurali  dovoljne količine anti-Rh imunoglobulina, tražili smo uvoznu dozvolu od Ministarstva zdravstva 27. rujna 1994. Kako nismo dobili nikakav odgovor, ponovio sam traženje 3. listopada iste godine. Isti mjesec tražim mogućnost da me ministar Hebrang primi, da pokušam s njime riješiti moguća sporna pitanja. U međuvremenu me v.d. ravnatelja  Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, doc. dr. sc. Damir Grgičević (27. listopada 1994.) obavijestio da je, na temelju odluke Ministarstva zdravstva, Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu poduzeo sve predradnje za uvoz anti-Rh imunoglobulina, te da će Zavod preuzeti (sic!) narudžbu IZ-a za taj imunoglobulin iz Slovenije. U pismu od 31. listopada 1994., upućenom kolegi D. Grgičeviću, osporio sam neke navode iz njegova pisma, ali je to ostalo više na razini akademske rasprave. Isti sam dan napisao i pismo ministru Hebrangu, u kojem sam tražio da me primi i predložio datume 2., 3., 4., 5., 6., 7.. i  8. studenog i moguće sate za razgovor. Bez odgovora.

 Umjesto odgovora ministra Hebranga, dobivam odgovor njegova pomoćnika, prof. dr. sc. Željka Reinera (2. studeni 1994.) u kojem me obavještava da je osnovana Operativna grupa koja je preporučila/odlučila da se izda odobrenje za uvoz anti-Rh imunoglobulina, ali mi iz pisma nije bilo jasno ima li IZ u tome pravo sudjelovati, pa sam to pitanje u odgovoru Ž. Reineru i postavio. Pitao sam i kako to da u Operativnu grupu za rješavanje nedostatka anti-Rh nije imenovan baš nitko iz IZ-a. Bez odgovora.

 O svim problemima koje IZ ima s Ministarstvom zdravstva RH, stalno sam obavještavao Nadzorni odbor IZ-a, kojeg su članovi pokušavali uspostaviti komunikaciju s ministrom Hebrangom. Bez rezultata. Zato 5. prosinca 1994. pišem  Podsjetnik o odnosima Ministarstva zdravstva i IZ-a i šaljem ga  Prof. dr. sc. Branimiru Jakšiću u Ured predsjednika RH. Nadao sam se da bi to moglo pomoći u toj cijeloj priči..

 Nisam, međutim, prestao pisati ministru Hebrangu. Tako sam 12. siječnja 1995. napisao pismo u kojem molim da od Ministarstva dobivamo pisane odluke a ne usmene (telefonske izjave). Naime, voditelj komercijalne službe IZ-a (24. studenog 1994.) uputio je pismo gospođi Ludvig u Ministarstvu i zamolio da nam pošalje pisanu odluku  (u skladu sa svojom telefonskom izjavom) po kojoj Ministarstvo ne dozvoljava IZ-u uvoz i distribuciju cjepiva protiv polija, što je bilo izravno suprotno dopisu Ministarstva od 13. svibnja 1993. Potpuno je ista stvar bila i sa odlukom o tome da IZ nema pravo uvoziti anti-Rh. U pismu sam spomenuo i to da ne mogu prihvatiti nikakvu odgovornost za nestanak tih proizvoda na tržištu RH. Bez odgovora.

 Stanovito iznenađenje bilo je pismo ministra Hebranga od 18. siječnja 1995. u kojem upućuje IZ da uputimo zahtjev sa svim prilozima kako bi Ministarstvo moglo izdati navedeno odobrenje. Ohrabreni takvim neočekivanim preokretom, zatražili smo dozvolu za uvoz smrznutih ljudskih eritrocita, potrebnih za proizvodnju anti-Rh imunoglobulina. Dobili smo potvrdu od pomoćnika Ministra Ž. Reinera da je pozitivno riješio jedan naš zahtjev, i ponudu da mu se obratimo u  slučaju ikakvih teškoća  pri izdavanju dozvola. Malo smo odahnuli, ali priča još nije bila gotova.

 Tako je na sastanku epidemiologa Zagrebačke županije (26. siječnja 1995.), kolega M. Svjetličić izjavio da će od sada (?) cjepiva: BCG, protiv polija i protiv bjesnoće distribuirati Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Ništa o tome nismo u IZ-u znali pa sam pisao ministru Hebrangu (27. siječnja 1995.) i zamolio da dobijemo pisane tekstove o toj odluci. Umjesto odgovora ministra Hebranga, dobio sam odgovor prim. dr. sc. Stjepana Tureka, direktora Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Direktor Turek je u svome poznatom stilu pokušao meni održati lekciju iz lijepog ponašanja i  pogrešno me optužiti da sam prekršio Sporazum sa njegovim Zavodom. Jednostavno nije pročitao moje pismo uz potpisivanje Sporazuma.  Kako mi je takva bezobrazna reakcija „podigla tlak“, odlučio sam u miru sjesti i napisati cijenjenom gospodinu odgovor. Doista nisam želio otrpiti da me takva osoba još i uči poslovnom moralu i lijepom ponašanju. Kako sam sva osjetljiva pisma običavao sastavljati kod kuće, učinio sam to i s tim pismom. Tako da mogu ovdje prenijeti njegov koncept.

 Zagreb, 7. veljače 1995.

Gospodine direktore,

Moje je pismo, da Vas podjetim, bilo upućeno gospodinu ministru Hebrangu, ne Vama. Vama je bila upućena kopija radi obavijesti.

Zašto ste Vi „odgovorili“ nije mi posve jasno. Ako još koji put pročitate moje pismo Ministru, možda će Vam postati jasno da u Vašem „odgovoru“ uopće na njega niste odgovorili, jer ja sam samo molio za konkretna ali pisana rješenja o odlukama Minstarstva. Vi ste promašili to glavno pitanje i, umjesto odgovora, naslagali niz neutemeljenih objeda.

1. Tvrdim da nismo prekršili nikakav sporazum s Vašim Zavodom. Provjerite datume pa ćete vidjeti da ste nam Sporazum ponudili na potpis nakon „incidenta“ s anti-Rh. Osim toga, i kad sam ga potpisao, učinio sam to uvjetno (pogledajte popratni dopis!). Provjerom ćete, dakle, ustanoviti da Sporazum nismo prekršili, već da ste Vi pomiješali datume. Vjerojatno Vas je zbunilo to što Vam je trebalo oko šest mjeseci od objavljivanja Natječaja do zaključivanja sporazuma. Za ovu prigodu ću zaboraviti da na moje drugo pismo u vezi s time niste nikada odgovorili.

2. Premda sam gospodinu Ministru poslao pismo u kojem sam argumentirano objasnio sve u vezi s anti-Rh imunoglobulinom, Vi i dalje inzistirate na neistinitim podacima. Ako to ipak radite, bar nemojte druge podučavati o poslovnom moralu.

3. Imate pravo, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima sve ovlasti da osigura redovitu opskrbu. Ja se samo pitam ima li Imunološki zavod d.d. pravo da od Zavoda (ili Minstarstva) dobije pisanu odluku.

4. O pouzdanosti Imunološkog zavoda d.d. kao dobavljača, rado bih s Vama javno raspravljao, uz arbitražu nekoga  tko nema neutemeljena preduvjerenja niti kompleks arogancije moći.

Na kraju, gospodine direktore, Vašu opasku o „sferi odgoja“ smatram krajnje neumjesnom i neukusnom. Mislim da bi bilo bolje da o Vašem i mom odgoju prosude drugi.

Vlatko Silobrčić

Direktor

 

Bilo je takvih „cveba“ na pretek. Tako smo posve slučajno otkrili da se naše uvozne dozvole mogu odnositi samo na sirovine (ne gotove proizvode). To je naime bilo u izravnoj suprotnosti s dopisom Ministarstva od 13. svibnja 1993.  Nakon što smo to doznali, primili smo pismo Ministarstva kojim se taj dopis iz 1993. stavlja van snage! Iznimno zgodno za poslovanje!

 Što je vrijeme više odmicalo,  bilo mi je jasno da moram potražiti pomoć u tom odnosu s Ministarstvom zdravstva RH, i na drugim adresama. Tako sam cijelu priču napisao gospođi Ivani Halle, pomoćnici ministra za industriju u Ministarstvu gospodarstva RH. Vjerovao sam da bi IZ mogao biti zanimljiv i tome ministarstvu zbog svoga poslovanja na domaćem i inozemnom tržištu. Onome tko je pročitao tekstove prije bit će jasno što sam mogao napisati gospođi Halle. Dakako, molio sam za pomoć da pokuša ishoditi od trenutnih vlasti da konačno donesu odluku što žele od IZ-a. Rekao sam i da se svi odnosi s Ministarstvom zdravstva RH mogu potpuno urediti ugovorom s IZ-om.

 Ne znam što je bilo presudno da se 3. ožujka 1995. održi razgovor koji je organizirao gospodin Ivan Penić, ministar,  Ministarstvo za  privatizaciju RH. Sastanak se održao u prostorijama Hrvatskog fonda za privatizaciju. i trajao je oko 90 minuta.  Osim Ministra Penića, sudjelovali su  A. Hebrang (ministar zdravstva RH),   S. Turek (direktor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje),  M. Ljubičić  (predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje), Jasna Borić (zamjenica ministra gospodarstva RH), S. Smerdel (predsjednik Upravnog odbora IZ-a), i ja.  Tri dana nakon tog sastanka sastavio sam tekst: PRIJEDLOG SAŽETAKA RAZGOVORA O IMUNOLOŠKOM ZAVODU D. D. Poslao sam ga ministru I. Peniću. Među osnovnim zaključcima, naveo sam:

1. Gledište je nazočnih predstavnika triju Ministarstava RH da mišljenje Ministarstva zdravstva treba da bitno utječe na dalje određivanje vlasničkih odnosa u IZ-u.

2. Ministar zdravstva i njegovi suradnici smatraju da IZ, zbog interesa RH,  treba da bude u pretežnom državnom vlasništvu.

3. Ministar zdravstva  obavijestio je prisutne da su relevantnom sudu predočeni dokumenti u kojima se traži poništenje pretvorbe IZ-a.

4. Predstavnici IZ-a smatraju da je u interesu IZ-a i RH da se IZ dalje privatizira, s time da RH zadrži kontrolni paket dionica (25% + 1 dionicu).

5. Budući da sud treba odlučiti o poništenju pretvorbe IZ-a, do njegove će se odluke zadržati sadašnje stanje, a nakon odluke održat će se novi sastanak o vlasničkim odnosima u IZ-u.

 Nakon toga sam smatrao  da moram sastaviti Izjavu za zapisnik 9. sjednice UO-a IZ-a. U njoj sam upozorio UO da sadašnje neodređeno stanje u vlasništvu IZ-a traje predugo. Da ima posljedice (koje sam nabrojio) i da će ih biti sve više, za poslovanje IZ-a. Predložio sam da UO uputi svoje predstavnike na razgovor predsjedniku Vlade N. Valentiću i/ili potpredsjedniku Vlade B. Škegri. A ako ni tada stanje ne bude konačno riješeno, da se zatraži razgovor s Predsjednikom RH. Na 10. sjednici UO-a, prihvaćena je moja Izjava i odlučeno da će B. Jeren razgovarati s B. Škegrom, a Z. Baletić s I. Penićem i Ivanom Halle. Predsjednik UO-a S. Smerdel bio je na razgovoru kod gospođe Halle i informirao ju o trenutnom stanju u IZ-u. Uskoro nakon toga, obavio je i razgovor s B. Zamolom; načelnikom Sektora industrije, Odjel za industrijsko vlasništvo i transfer tehnologije, Ministarstva gospodarstva RH.

 Već 6. ožujka 1995. zamolio sam I. Kostovića, potpredsjednika Vlade RH, i B. Jakšića, zamjenika predstojnika Ureda  predsjednika RH, za razgovor o IZ-u. U razgovoru kod B. Jakšića (prisustvovao i Đ. Njavro) bio sam dobio obećanja da će na svojoj razini pokušati ubrzati rješenje statusa IZ-a.

 U travnju iste godine molim Zamjenika ministra zdravstva, Ž. Reinera da nam pošalje pisani odgovor (kakavgod on bio!) o uvoznoj dozvoli za „bulk“ cjepiva protiv influence i gotovo cjepivo BCG. Odgovor stiže od ministra Hebranga u kojem doslovno kaže da IZ može proizvoditi cjepivo protiv influence, pa nema potrebe za uvozom. Ministar je zaboravio da  je IZ  prestao proizvoditi cjepivo protiv influence pred nekoliko godina! Odgovorio sam Ministru Hebrangu da IZ ne proizvodi cjepivo protiv influence od 1990. godine, da smo od tada stalno uvozili „bulk ready for filling“.Kao i to da se proizvodnja toga cjepiva ne može samo tako započeti preko noći. Upozorio sam i na to da otklanjamo odgovornost za moguću nestašicu cjepiva protiv influence u RH. O tome sam obavijestio I. Penića, Ž. Reinera, Ivanu Halle, S. Smerdela, S. Tureka, M. Ljubičića i B. Borčića (predsjednika Komisije za imunobiološke preparate RH). Ostalima sam naveo samo imena i prezimena jer sam ih već nekoliko puta službeno oslovljavao. Ipak, 26. lipnja 1995. stiglo je Rješenje od ministra Hebranga kojim nam se odobrava uvoz cjepiva protiv influence. Dakako, bez isprike!

 U srpnju 1995. bili smo donijeli poslovnu odluku da uvezemo iz SAD-a „tetanus plazmu“, s time da ju preradimo i plasiramo na inozemna tržišta jer je vladala nestašica.. Pogađate, nismo dobili dozvolu Ministarstva za taj posao (27. srpnja 1995.)

 Dana 27. rujna 1995. razgovarao sam (na moj poticaj, kao priprema za skoru Skupštinu dioničara IZ-a i usklađivanje sa Zakonom o trgovačkim društvima) s gospodinom Milanom Kovačen, direktorom Hrvatskog fonda za privatizaciju, dallje  HFP).  Odmah sam o tome obavijestio kolegu B. Jakšića, smatrajući da to moram napraviti nakon moje molbe koje sam mu uputio 6. ožujka 1995. U tom su razgovoru sudjelovale još dvije gospođe: gospođa Mesec i  gospođa Marija (pravnica u HFP-u, prezime nisam uhvatio). Sa mnom je bio gospodin Josip Kos, pravni zastupnik IZ-a. Razgovarali smo o ovim točkama:

1.  HFP je tražio pismeno mišljenje Ministra zdravstva o IZ-u. Do današnjeg razgovora nije dobio odgovor.

2. Gospođa Marija je izjavila da ne stoje navodi o tome da IZ nije smio obaviti pretvorbu u  dioničko društvo, te da će biti odbačen prijedlog (vidite iznad) da se poništi naša pretvorba.

3. Čuli smo i da je Ministar zdravstva tražio od financijske policije da provjeri ispravnost procjene vrijednosti IZ-a.  Ustanovilo se da je procjena obavljena u redu (mi u IZ-u o tim  provjerama nismo znali ništa!).

4.  Direktor Kovač zaključio je da treba hitno napisati pismo u kojem će se tražiti odluka o sudbini IZ-a. Rekao je da će pismo uputiti: Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu gospodarstva, Ministarstvu privatizacije i Predsjedniku Vlade.

Mislim da ne moram ni reći da sam bio zadovoljan tim razgovorom. Pokazalo se, kao i mnogo puta prije toga, da je moj optimizan bio neutemeljen.

 O istom razgovoru sam poslao bilješku gospođi Ivani Halle. Obavijestio sam ju da me još čeka razgovor s ministrom I. Penićem i s predstavnikom Mirovinskih fondova. Sve radi usklađivanja rada IZ-a sa Zakonom o trgovačkim društvima.

 Sredinom veljače 1996. primio sam pismo ministra Hebranga u kojem je tražio moje očitovanje o anti-Rh imunoglobulinima. Odgovorio sam mu sljedeći dan i naveo ove činjenice:

1. IZ je do 1994. godine hrvatsko tržište opskrbljivao anti-Rh imunoglobulinom, koji smo pripremali manjim dijelom iz plazme hrvatskih davatelja, a većim (više od 80%) od uvezene plazme.

2. Godine 1993. pooštrili su se propisi za prikupljanje ljudske plazme (hepatitis C!) pa je na svjetskom tržištu bilo teško naći plazmu s dovoljnim titrom, ili imunoglobulinski prah. Gotov anti-Rh imunoglobulin može se dobiti, ali je cijena visoka.

3. Mi smo bili pribavili ponudu za uvoz anti-Rh plazme, ali nismo od Minstarstva dobili dozvolu za uvoz za domaće potrebe i/ili za izvoz.

4. U Hrvatskoj nema dovoljno plazme iz koje bismo mogli proizvesti anti-Rh. Zato pripremamo program imuniziranja Rh-negativnih žena radi prikupljanja takve plazme. Da bismo taj program doveli do gotovog proizvoda, treba nam oko godinu dana.

5. Zaključujem da IZ neće imati anti-Rh imunoglobulin iz hrvatske plazme najmanje godinu dana. Mogli bismo ga za par mjeseci proizvesti iz uvezene plazme, ali nam za to treba uvozna dozvola Ministarstva.

 Kolega Branko Jeren, član NO-a IZ-a, u namjeri da pomogne rješavanju problema statusa IZ-a, ugovorio mi je sastanak s gospodinom Darkom Grgurićem, savjetnikom Predsjednika RH. Dana 9. svibnja 1996. uputio sam tekst pod naslovom PODSJETNIK O TEŠKOĆAMA IMUNOLOŠKOG ZAVODA D.D., ZAGREB.  Bila je to priprema za razgovor s gospodinom Grgurićem. Istoga je dana moja tajnica gospođica Renata Sedlar, odgovorila na telefonski upit tajnice ministra u Ministarstvu za privatizaciju, o tome koje su firme zainteresirane za suradnju s IZ-om. Na popisu je bilo osam tvrtki: Pliva, Hrvatska; Centeon, Austrija/Njemačka; Topal, Turska; Boran Pharmaceuticals, Južna Koreja; Bio-Manguinhos, Brazil; Linde, Njemačka, Chiron, SAD; InterVax, Kanada.

 Početkom svibnja 1996. bio sam pozvan na sastanak  u Vladu RH. Pripremio sam se za taj sastanak i ponio svu dokumentaciju radi argumentiranog prikaza problema i stanja u IZ-u. Ostao sam „pred vratima“, a da nisam dobio priliku priviriti na sastanak skupine koja je u zatvorenoj sobi razgovarala na tom sastanku, pa zaprove ne znam zašto sam uopće bio pozvan. Odlučio sam to dati do znanja predsjedniku Vlade, gospodinu Zlatku Mateši (sada dugogodišnjem predsjedniku Hrvatskoga Olimpijskog Odbora!). Napisao sam mu pismo koje prenosim:

 Zagreb, 15. svibnja 1996.

Cijenjeni gospodine predsjedniče,

Ovim Vam se pismom želim zahvaliti na tome što ste našli poticaja i vremena da prošli tjedaan riješite pitanje statusa IZ-a. Posebno zato što na rješenje toga pitanja čekamo godinama.

Žao mi je samo što nisam došao u priliku da Vam predočim relevantne podatke o IZ-u, za koje sam uvjeren da bi Vam bili mogli pomoći pri donošenju odluka. Bojim se, naime, da Vam nitko od nazočnih sudionika razgovora takve podatke nije mogao dati jer ih nije imao, a ja sam ih bio pripremio za najavljeni razgovor s Vama. To mi je posebno žao i zato što sam ja gotovo cijelo vrijeme Vašega vijećanja (oko jedan sat) čekao pred Vašim vratima.

S poštovanjem

V.S.

 

Kao rezultat toga sastanka slijedila je Odluka Vlade (od 17. svibnja 1996.). U trima kratkim točkama sve je bilo rečeno. Određuje  se da se dionice IZ-a, koje su bile prenesene Hrvatskom fondu za privatizaciju izuzimaju od prodaje, a upravljačka prava na osnovi njih prenose se na Ministarstvo zdravstva RH.  Isto vrijedi za dionice koje su bile prenesene Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske i Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja individualnih popljoprivrednika Hrvatske. Dakle, konačno !!! Ministar Hebrang je uspio nametnuti svoje rješenje! O sadržaju te odluke bio sam obaviješten „u prolazu“, na kraju  mog čekanja pred vratima kabineta Predsjednika Vlade.

 Nije trebalo dugo čekati i  već 27. svibnja 1996. u IZ dolazi pismo ministra Hebranga. Pismo je bilo upućeno predsjednici NO-a IZ-a, meni na pozornost.  Zapisao sam, za svoje potrebe, ovih par rečenica iz njega:      „...Ukoliko ste već sazvali Skupštinu dioničara, molim da istu hitno otkažete dok Ministarstvo ne sagleda ukupnost problema poslovanja“. Dakle, nisu bitni  zakonski rokovi za sazivanje Skupštine, ni činjenica da je ona u roku bila sazvana. I dalje: „...S tim u svezi molim dostaviti, s pozivom na gornju klasu i broj, u roku od 24 sata po primitku ovog dopisa slijedeće: Statut IZ-a, Izvješće o poslovanju za 1995, dokument o pretvorbi“. Sapienti sat!

 Pokušali smo upozoriti na neke činjenice. Napisali smo odgovor ministru Hebrangu, koji smo potpisali: kolegica Sabina Rabatić, predsjednica NO IZ-a, i ja. Obavijestili smo Ministra da sam ja još 16. svibnja 1996. zamolio njegovu tajnicu da mi ugovori sastanak s Ministrom radi dogovora o provedbi  Odluke Vlade. Tajnica je odgovorila da će me Ministar moći primiti tek nakon Dana Državnosti. Obavijestili smo i o tome da smo, u dogovoru s Hrvatskim fondom za privatizaciju,  morali sazvati Skupštinu do 30. lipnja, a njezino se održavanje mora oglasiti 30 dana prije.  Poziv je bio objavljen u Narodnim novinama br. 40 od 21. svibnja, i bio je upućen svim dioničarima sa svim potrebnim dokumentima za Skupštinu sazvanu 27. lipnja 1996. Uz to smo Ministarstvu zdravstva poslali sve relevantne dokumente, uključujući i one tražene u odlomku iznad ovoga.

 Nisam želio kršiti zakone RH pa sam tražio pravno mišljenje inozemnih i domaćih pravnika IZ-a. O njihovom mišljenju obavijestili smo gospodina Zlatka Matešu, predsjednika Vlade. U pismu (od 10. lipnja 1996.) stajalo je:

1. Da je Vlada mogla izuzeti samo 63.529 a ne 66.873 dionice.

2. Da Vlada nema pravne osnove za odluku o prijenosu dionica jer Statut IZ-a točno propisuje pravila za to.

3. Da se Vladina Odluka ne može primijeniti na svih 50% dionica IZ-a nego samo na 31%.

Zaključio sam, na osnovi tih činjenica, da se Odluka Vlade ne može zakonito provesti, i o tome obavijestio: Ministra zdravstva A.Hebranga, Ministra privatizacije i upravljanja imovinom I. Penića, direktora  Hrvatskoga fonda za privatizaciju  M. Kovača, direktora MIORH- S. Mičina, te  Ministra gospodarstva D. Šterna.

 Uz sva ta pravno-politička prepucavanja, nad IZ se nadvila još jedna opasnost o kojoj sam morao obavijestiti mjerodavne. Naime, prema nacrtu novoga Zakona o zdravstvu, moglo bi se dogoditi da prikupljanje i prerađivanje ljudske krvne plazme u IZ-u  bude dovedeno u pitanje jer IZ nije zdravstvena ustanova. Značilo bi to da bi sav naš dugogodišnji posao s ljudskom krvnom plazmom postao protuzakonit. Morao sam o tome obavijestiti: Hrvatski fond za privatizaciju, Ministarsto zdravstva, Ministarstvo za privatizaciju i upravljanje imovinom i Ministarstvo gospodarstva. Učinio sam to u pismu gospodinu M. Kovaču, 12. kolovoza 1996.

 Svi su ti problemi zahtijevali da se, pisanim podneskom s nabrajanjem problema u IZ-u, obratim i Nadzornom odboru IZ-a. Taj sam odbor redovito obavještavao o svim događajima u IZ-u na svakoj njegovoj sjednici. Sad mi se činilo da  to moram napraviti i u pisanom podnesku, kako bi u takvom obliku ušlo u zapisnik sjednice NO-a. Tako sam 31. listopada 1996 podnesak uputio predsjednici NO-a gospođi Sabini Rabatić. Zamolio sam sve predstavnike malih i velikih dioničara u NO-u da učine sve kako bi se temeljna pitanja IZ-a riješila do kraja tekuće godine. Ako to ne uspijemo, najavio sam mogućnost svoje ostavke.

 Ne znam je li taj moj potez bio presudan za sastanak koji se 28. studenog 1996. održao u kabinetu ministra I. Penića. Uz njega je bio još predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, M. Kovač, dvoje visokih dužnosnika u  Ministarstvu privatizacije (Božena Mesec i R. Valčić), a iz IZ-a  predsjednica i dva člana NO-a  (Sabina Rabatić, B. Jeren i Z. Baletić) i ja. Raspravljali smo o poslovnim perspektivama IZ-a, mogućoj privatizaciji uz dokapitalizaciju, novoj vlasničkoj strukturi i odnosima s Ministarstvom zdravstva. Ministar Penić se obvezao da će pokušati riješiti odnose s Ministarstvom zdravstva, a Predsjednik Kovač da će u međunarodnim glasilima obznaniti namjeru o prodaji dionica IZ-a do visine od 25% + 1 dionica, kao i prikupiti ponude za dokapitalizaciju IZ-a.

 Dana 30. siječnja 1997. primio me na razgovor Predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić. Pripremio sam na jednoj stranici  relevantne podatke o IZ-u i njegovim problemima. O tome su susretu kratko pisali  „Vjesnik“ i „Večernji list“. U Obzoru je akademik Pavletić pisao svoju kolumnu/dnevnik. Tako za datum 30. siječnja  stoji: „U 10,30 sati iz razgovora s kolegom akademikom Vlatkom Silobrčićem, direktorom Imunološkog zavoda, saznajem sve detalje o sadašnjoj pat-poziciji iz koje je moguće izići jedino odlukom kojom bi se raspleo čvor različitih pogleda na status Zavoda i na dosad obavljenu pretvorbu. Uzimam u obzir nekoliko mišljenja i tri koncepcije (daljnji razvoj na tržišnom načelu, kao državne ustanove ili kao „Plive“), ali bez opredjeljivanja u ovoj fazi držim da odgađanje rješenja može biti pogubno. Za  31. siječnja dio teksta glasi: „Odmah ujutro razgovori o političkoj i saborskoj problematici. S ministrom Hebrangom o Imunološkom zavodu. Ne opredjeljujem se za jedno od mnogih rješenja, ali plediram za brzu odluku. Na pomolu je rješenje toga čvora.  Akademik Silobrčić zahvaljuje na ekspeditivnosti“.

 Čekam i ništa.  Kako se s time ne mogu pomiriti, pišem ministru A. Hebrangu 6. ožujka 1997. Imam koncept pisma i mislim da ga treban prenijeti ovdje:

Poštovani gospodine ministre,

Kao direktor Imunološkog zavoda d.d. smatram da Vas moram izvijestiti o trenutnom stanju u Zavodu. Zavod se, po mome sudu, nalazi na kritičnoj točki svoga postojanja. Na mogućnost da u to stanje dođe uzalud upozoravam već više od tri godine.

Glavni problemi Zavoda:

1. Tužba na Upravnom sudu kojom se dovodi u pitanje pretvorba Zavoda, njegovo restrukturiranje te moguća daljnja privatizacija. Time, dakako, ostaje neriješeno pitanje njegova vlasništva i donošenja strateških odluka.

2. Premda je ostvarivao dobit, Zavod nema vlastita novca da obnovi svoje zastarjele pogone, što je preduvjet njegova daljeg opstanka i razvoja; posebno njegove konkurentnosti na međunarodnom tržištu. Istodobno, zbog neriješenih statusnih pitanja, Zavod nema osnovu za traženje strateških partnera.

3. Zbog svega toga postoji opasnost da Zavod izgubi dozvolu za proizvodnju svojih proizvoda za inozemno tržište (sada to čini 35% njegovih prihoda). Da bi se to moglo dogoditi jasna je naznaka nedavna reakcija jednog od naših potencijalnih poslovnih partnera iz Danske. Uz to znamo da nam uskoro predstoji inspekcija Svjetske zdravstvene organizacije.

4. U opasnosti je i nastavak proizvodnje za Hrvatsku važnih krvnih pripravaka.

Jedini izlaz vidim u tome da se hitno riješe glavni problemi Zavoda. Kako je njihovo rješenje izvan mojih domašaja, smatram svojom dužnnošću da Vas o tome izvijestim.

S poštovanjem.

 Kopiju pisma uputio sam: akademiku Franji Tuđmanu, Predsjedniku RH; akademiku Vlatku Pavletiću, Predsjedniku Sabora RH; Mr. Zlatku Mateši, Predsjedniku Vlade RH; Davoru Šternu, Ministru gospodarstva RH; Milanu Kovaču, Ministru privatizacije; te Tomislavu Družaku, Predsjedniku Fonda za privatizaciju.

 Predsjedniku Franji Tuđmanu napisao sam ovo popratno pismo:

Poštovai gospodine Predsjedniče,

Već sam nekoliko puta razmišljao o tome da Vas izvijestim o problemimaa Imunološkog zavoda d.d., jer su neki od njegovih glavnih problema izvan moga domašaja i domašaja zaposlenih u njemu. Uvijek sam na kraju odustajao jer sam bio potpuno svjestan Vaših prećih obveza.

Sada Vam ipak upućujem kopiju moga pisma ministru Hebrangu, jer je sama opstojnost Zavoda dovedena u pitanje. U pismu sam spomenuo glavne probleme Zavoda. Uz to želim samo još jednom naglasiti da već tri godine bezuspješno pokušavam ishoditi rješenje tih problema. Vas usrdno molim da zatražite od relevantnih dužnosnnika RH da ta pitanja hitno riješe. Hvala.

Nadam se, gospodine Predsjedniče, da mi nećete zamjeriti što me nužda na kraju natjerala da Vas zamolim da Vašim mnogobrojnim i važnijim obvezama dodate poticaj za rješenje pitanja Imunološkog zavoda.

S poštovanjem.

 Kako sam jednu od kopija pisma bio uputio i gospodinu Tomislavu Družaku u Hrvatski fond za privatizaciju, dobio sam od njega stanovit odgovor tako da mi je poslao kopiju pisma koje je pisao ministru Hebrangu. Po mojoj je ocjeni, to pismo sadržavalo dobar opis problema u IZ-u. Našao sam nužnim reagirati na dvije točke toga pisma i izreći svoje mišljenje o njima, u svome pismu Družaku od 10.ožujka 1997. Na jednom je mjestu T. Družak spomenuo „tužbu protiv Fonda“. Samo sam naveo da nitko iz IZ-a nije pokrenuo nikakvu tužbu protiv Fonda, jer se tako možda moglo pogrešno razumjeti.  Drugi  navod u Družakovu pismu Hebrangu bio je još (za mene) sporniji. Mogao se razumjeti tako da je moja nepopustljivost razlog da se problemi IZ-a nisu riješili. To je zahtijevalo moj odgovor. Evo zašto. Moram najprije reći da nisam bio niti član HDZ-a, niti sam imao ikakav istaknuti položaj u hijerarhiji na vlasti, da bih ja mogao biti nepopustljiv. Osim toga, nije zahtijevalo nikakvu dubinsku filozofiju, da znam da me većinski vlasnik IZ-a (putem NO-a) može smijeniti kad se sjeti. Zašto bi, dakle, moju „nepopustljivost“ uopće trebalo ozbiljno uzeti u obzir? Ja jesam uvijek tvrdio da je, po mišljenju vodstva IZ-a, najbolje rješenje da država zadrži kontrolni paket (25% + 1 dionicu), a da se sve druge obveze spram Države može riješiti ugovorima. Da, i to sam mišljenje iznosio i branio. Ipak, je li moguće da tadašnja vladajuća garnitura u Hrvatskoj nije mogla izaći na kraj s jednim mišljenjem čovjeka koji u toj garnituri nema baš nikakav položaj? Meni se čini vjerojatnijim da se u toj garnituri nisu mogli konačno odlučiti zbog međusobnih neslaganja. Dakle, pravo je pitanje: čija nepopustljivost? Na kraju svega što se događaalo, jednostavno nisam mogao pristati da se mene optuži za neriješavanje statusa IZ-a! Gospodin Družak nije reagirao na to moje pismo.

 Otprilike u isto vrijeme (13. ožujka), zamolio me kolega B. Jakšić da mu napišem recentno stanje stvari u IZ-u. Možda je to bila posljedica pisama koje sam poslao na  najrelevantnije adrese u RH. Premda mi je bilo dosta svih mogućih pisama i dopisa, smatrao sam da kolegi moram odgovoriti. Dodao sam novosti od dopisa koji sam mu bio uputio u rujnu 1995. Mislim da je iz svih tekstova prije ovoga odjeljka moguće zaključiti što sam mu napisao, pa mislim da je suvišno to ovdje ponavljati. U dopisu sam ponudio moguća rješenja „slučaja IZ-a“. Mislim da sam i o tome dosta pisao pa ću i to ovdje preskočiti. Osnovni je ton ponuđenih rješenja bio taj da niti jedno ne ovisi o meni nego o dogovoru relevantnih osoba u vrhu vlasti, u kojim dogovorima ja ne moram niti sudjelovati.

 Dana 13. ožujka 1997. primio sam kopiju pisma  koje je ministar Hebrang pisao gospodinu T. Družaku, a kopije su bile upućene na iste adrese nakoje sam ja bio poslao svoje pismo (vidi iznad: odjeljak u kojem je pismo upućeno Predsjedniku Tuđmanu). I opet nisam mogao ostati bez odgovora, koji sam poslao telefaksom ministru Hebrangu 19. ožujka, a kopiju gospodinu Družaku. Imam koncept:

Poštovani  gospodine ministre,

Zahvaljujem Vam na Vašem pismu od 13. ožujka 1997. Primio sam ga jučer. Jučer sam odmah obavijestio gospodina Družaka da sam spreman doći na sastanak radi rješavanja pitanja imunološkog zavoda d.d.

Bio sam iznenađen kad sam iz Vašega pisma doznao da niste mogli dobiti podatke o našem Zavodu. Iznenađen zato što takve podatke od mene  nije nitko tražio. Međutim, umjesto rasprave o tome što je bilo, predlažem Vam razgovor u kojem ću Vam osobno predočiti dostupne podatke o Zavodu. U vezi s time, spreman sam u svako doba doći k Vama na razgovor u Ministarstvo.

Alternativno, ako to želite, izvolite doći u Zavod, gdje ću Vam, uz podatke, moći i pokazati  one dijelove Zavoda koje budete željeli vidjeti.

Bit ću Vam zahvalan za Vaš odgovor.

S poštovanjem,

 U nastavku priče, 26. ožujka 1997. poslao sam još jedan opis „stanja stvari“ gospdinu B. Zamoli, u Ministarstvo gospodarstva. Ni u tome dopisu nije bilo ništa što nije poznato iz svih prethodnih tekstova, tako da ga nema razloga ni komentirati. Dodat ću ovdje još samo telefaks koji sam poslao kolegi B. Jakšiću u KB „Merkur“ (7. travnja) , kao svojevrsnu dopunu dopisa kooji sam mu bio poslao 13. ožujka. Evo sadržaja:

Dragi Branko,

U skladu s našim dogovorom, želim Te izvijestiti da, od  mog posljednjeg javljanja, nema nikakvih pomaka.

U međuvremenu sam kolegi Hebrangu poslao pisani prijedlog rješenja opskrbe Hrvatske krvnim pripravcima. U njemu se pretpostavlja suradnja IZ-a s međunarodnom tvrtkom Centeon Pharma, Beč. Ni na taj prijedlog nema odgovora. Bojim se da bi se strani partner, zbog naše neobjašnjive neprofesionalnost, mogao povući. Ne vjerujem da je to u interesu Republike Hrvatske.

Pozdrav

 Da se ne bismo uspavali, u „Vjesniku“  (17. travnja 1997.), na naslovnici se pojavljuje tekst pod naslovom HEBRANG I DOBAVLJAČI LIJEKOVA: DOGOVOR O SANIRANJU DUGOVA BOLNICA. U tom tekstu, koji je potpisala novinarka Tanja Tolić, stoji i rečenica: „U pitanju su, kaže ministar zdravstva prof. dr. Andrija Hebrang, dionice tvrtki koje je sanirala Vlada i koje nemaju nikakav dug. Odustalo se od prvotne ponude dionica Imunološkog zavoda jer je njegova pretvorba predmet spora, a postoji i zahtjeva za poništenjem pretvorbe kod državnog odvjetnika“. Možete zamisliti kako mi je bilo ugodno to pročitati zbog takve formulacije. Moglo se razumjeti i tako da sam ja sudjelovao u kriminalnoj  pretvorbenoj priči. Morao sam napisati pismo glavnom uredniku „Vjesnika“, gospodinu Ivankoviću (18. travnja), u kojem sam objasnio da je riječ o mogućem poništenju pretvorbe ne zbog mog kriminala, nego zato što Država nije definitivno odlučila treba li IZ uopće ići u pretvorbu (dakako skoro tri godine nakon što je pretvorba obavljena!). Dodao sam u pismu i to da je nedopustivo to da IZ nije bio pozvan na taj sastanak, premda mu je Država dugovala. Moje je pismo bilo objavljeno 22. travnja (u rubrici Pisma čitatelja, str. 11).

 Kao odgovor na moj pisani prijedlog ministru Hebrangu za rješenje pitanja opskrbe RH krvnim pripravcima, dobivam pismo Ministarstva gospodarstva (30. travnja 1997, potpisao pomoćnik ministra dr. sc Milan Čuvalo) s uputom da se obratim Ministarstvu zdravstva (sic!). Pa ti posluj!

 Dragi i strpljivi čitateljice/čitatelji, još samo malo strpljenja da vidite kako se odvijao rasplet svega što se događalo. Premda mislim da je pravi rasplet došao 2014. godine, kad je bio najavljen stečaj IZ-a. O kraju moga mandata moći ćete pročitati u poglavlju koje slijedi (KRAJ MOGA MANDATA). Ovdje želim samo prikazati kako je tekla priprema za to. Dakle. Dana 20 svibnja 1997. dobivam pismo iz Hrvatskog fonda za privatizaciju koje je potpisala gospođa Mesec u ime gospodina Miljenka Weissa, potpredsjednika Fonda. Predmet pisma: Nadopuna dnevnog reda Glavne skupštine. Točke koje se predlažu: 1. Informacije o promjeni vlasničke strukture; 2. Opoziv članova Nadzornog odbora; 3. Izbor članova Nadzornog odbora. Umjesto dosadašnjih članova: prof. dr. Branka Jerena i Dr. Nastije Kučišec-Tepeš, predlažu se: doc. dr. Damir Grgičević i Katja Matijević. Spominje se i ugovor o prijenosu upravljanja dioničkim pravima HFP-a i Ministarstva zdravstva. Na osnovi toga traženja, dopunili smo dnevni red Skupštine.

 Nenajavljeni posjet! Navest ću zapisnik o tome koji sam sastavio 19. lipnja 1997.

ZAPISNIK

Dana 19 lipnja 1997. godine u 8,30 sati u Imunološki zavod d.d. došli su gospođa Olga Milonja i gospodin Ivan Klarić, predstavnici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Tražili su da se u Knjigu dionica Imunološkog zavoda, kao vlasnik 50% zavodskih dionica upiše Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Svoj zahtjev temelje na Ugovoru o prijenosu dionica između Hrvatskog fonda za privatizaciju i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, zaključenom 26. svibnja 1997. godine, koji su donijeli sa sobom i pokazali direktoru Imunološkog zavoda.

Na taj zahtjev, direktor Imunološkog zavoda odgovorio je da zahtjevu ne može udovoljiti zbog ovih razloga:

1. Prema Statutu Imunološkog zavoda (čl. 9) za svaki prijenos dionica nužno je odobrenje Nadzornog odbora Imunološkog zavoda;

2. Upis u Knjigu dionica ne može se obaviti unutar 15 dana prije održavanja Glavne skupštine.

Direktor predlaže predstavnicima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje da se dogovore s Hrvatskim fondom za privatizaciju radi njihova predstavljanja na Glavnoj skupštini dioničara. To tim više što je Hrvatski fond za privatizaciju tražio dopunu dnevnog reda svojim dopisom od 20. svibnja 1997.

Prilog:

1. Kopija čl. 9 Statuta Imunološkog zavoda

2. Nadopuna dnevnog reda Glavne skupštine

V.S.

Direktor

 

Dana 25. lipnja 1997. u IZ stiže primjerak Ugovora o prijenosu dionica koji nam šalje Hrvatski fond za privatizaciju. Molim da uočite datum primanja primjerka ugovora po kojem smo trebali postupiti 19. lipnja (sic !).

 Od Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje  dobio sam dva pisma o upisu u Knjigu dionica (jedno 20. a drugo 25. lipnja (oba je potpisao prim. dr. sc. Stjepan Turek, direktor). Iz odgovora, koji cu navesti u cijelosti, bit će jasno o čemu smo se dopisivali:

Cijenjeni gospodine Turek,

Primio sam jučer Vaše drugo pismo o istom predmetu: upisu Vašega Zavoda u knjigu dionica Imunološkog zavoda d.d. Isto sam tako jučer primio dopis Hrvatskoga fonda za privatizaciju iz kojeg će Vam biti jasno da je to prvi službeni dopis koji smo primili i u kojem se traži upisivanje Vašega Zavoda. Taj ću dopis ja predočiti Nadzornom odboru sutra da ga prihvati, premda je zapravo Nadzorni odbor trebao taj prijenos dionica prvo odobriti.

Nakon te odluke, sve je spremno za upis Vašega Zavoda u knjigu dionica te, da se to odvija u bilo koje drugo vrijeme godine, upis bismo obavili odmah. Međutim, kako su i Vaš i zahtjev Hrvatskoga fonda za privatizaciju došli nakon sazivanja Godišnje skupštine dioničara, unutar razdoblja u kojem je unošenje promjena u knjigu dioničara zabranjeno, upis možemo obaviti tek nakon Skupštine. Molim da te razloge uvažite.

Što se tiče ugovora od 26. svibnja 1997., ja sam ga prvi put vidio kad su mi ga pokazali Vaši službenici (20. lipnja), a prvi put sam ga službeno zaprimio jučer.

Pretpostavljam da sam Vam ovime objasnio stanje stvari , te da daljnjih nesporazuma ne bi trebalo biti.

S poštovanjem,

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn