1.3. DJELOVANJE I „GRIJESI“ PROGRAMSKOG VIJEĆA Ispis
Autor Vlatko Silobrčić   
Srijeda, 25 Rujan 2013 08:48

      To se najbolje pokazalo pri izboru Glavne urednice HTV-a. Izbor je proveden u nekoliko krugova tajnog glasovanja, nakon što su svi kandidati/kandidatkinje imali priliku iznijeti svoj program i odgovarati na pitanja. Izabrana je bila gospođa Jasna Ulaga-Valić, sada  dr. sc. Jasna Burić. Mislim da je već taj izbor pokazao da će politika teško utjecati na odluke PV-a, jer su očigledno bili „predviđeni“ drugi kandidati. Rekao bih da se već tada upalila crvena lampica političkoj opciji na vlasti. Ta je lampica bila sve crvenija i sve veća kako su se približavali sljedeći  nacionalni izbor, a PV je i dalje pokazivao znakove „neposluha“.
       Zato su najprije uslijedili potezi kojima je bio cilj opstruirati rad PV-a, javno dovoditi u pitanje njegovu sposobnost da obavlja namijenjenu funkciju, koji su kulminirali uvrštavanjem novih članica/članova, s očiglednom namjerom da se remeti rad PV-a i tako pomogne politici da opravda potrebu promjene Zakona i progura svoje interese. U javnim su se glasilima redovito pojavljivali kritički tekstovi o radu PV-a. U tome je osobito često prednjačio današnji potpredsjednik Liberalne stranke, gospodin Branko Vukšić, koji je u VJESNIKU pisao kolumnu o HRT-u. Bilo je previše tih tekstova da bi ih sve mogao navesti. U jednom sam trenutku odlučio bar pokušati objasniti gospodinu Vukšiću kako ja vidim ulogu PV-a HRT-a, u pismu VJESNIKU  (Pisma čitatelja, 4.11.2002., str. 14.)

hrt04

       Nemam načina opisati sve detalje djelovanja PV-a. Bilo je dosta sjednica i dosta „čudnih“ rasprava. Teško je čak reći koje su  od tih rasprava bilo posljedica naravi člana/članice PV-a, a koje su bile posljedica njihove „teledirigiranosti“. U tu kategoriju ide i jedna od rasprava koja mi je ostala u sjećanju, ali priznajem da ne znam gdje bih ju svrstao. Bila je to rasprava gospodina Antuna Vrdoljaka u kojoj nas je pokušavao uvjeriti kako košarkašice, zbog svoje visine, imaju velikih problema da nađu svoga partnera. Ni danas ne mogu shvatiti relevantnost toga mogućeg problema za program HRT-a. Ali, nisam nikako uspio uvjeriti gospodina Vrdoljaka da raspravlja mimo dnevnog reda, a nitko se drugi u Vijeću nije usudio pomoći mi da to uspijem.
       Da bih ipak nekako predočio bar dio rada PV-a odlučio sam prikazati tekst koji sam bio pripremio za konferenciju za tisak radi javnoga izvještaja o njegovu radu. Zanimljivo je da smo konferenciju za tisak održali u velikoj predavaonici Europskoga pokreta u Jurišićevoj  1, u Zagrebu. Učinili smo to zato da izbjegnemo  da konferenciju vodi službeni glasnogovornik HRT-a, gospodin Macan, jer smo jednostavno željeli biti potpuno neovisni u prikazivanju svoga rada i dati novinarima mogućnost da pitaju po svome nahođenju i da uvijek dobiju odgovore na svoja pitanja. Zanimljivo je i to da je ta naša odluka o mjestu održavanja konferencije za tisak izazvala brojne kritike službenih tijela Kuće. Ipak najčudnija je bila zamjerka potpredsjednice PV-a, gospođe Jadranke Kolarević, meni zato što novinari nisu postavljali pitanja njoj nego drugim prisutnim članovima, kao da sam ja trebao zapovijediti novinarima  i osigurati i njezinih pet minuta. Slijedi pripremljeni tekst za tu konferenciju za tisak koji sam bio podijelio svim novinarima.

hrt05

hrt06

      Mislim da su u tomu tekstu jasno naznačeni glavni zadaci, glavne dosadašnje odluke i glavni problemi u dotadašnjem radu PV-a. U odgovorima na novanrska pitanja, ustrajao sam na ocjeni da je namjera politike jasna: promjenom Zakona osigurati utjecaj političkih stranaka na rad HRT-a.  Argumentirao sam to i time što je gospodin K. Jakubowicz jasno rekao da nema razloga izrađivati potpuno novi Zakon jer da su osnovne postavke postojećeg zakona u skladu s htjenjima da se osigura nadzor javnosti nad HRT-om. Sjećam se da je gospođa Silvija Luks, koja je bila na toj konferenciji za tisak ustala i rekla da ja ne govorim istinu jer da su i gospodin Karol Jakubowicz i relevantna tijela OESS-a pohvalila intencije novoga zakona (to je navela u svome tekstu novinarka Anuška Fjorović, Vjesnik, 14. prosinca 2002., str. 7).      
      Tko od nas dvoje nije govorio istinu, može se lijepo vidjeti iz intervjua koji je gospodin Jakubowicz dao samo dan kasnije. Prije nego što prikažem intervju, želim prikazati kako je Uprava HRT-a doživjela moju „drskost“ da se usudim sazvati konferenciju za tisak izvan Kuće i bez pomoći ovlaštenoga glasnogovornika. Mislim da je sama ta rekacija dovoljan pokazatelj da sam imao dobre razloge za takvu moju odluku. Dio te antagonistične atmosfere vidi se iz pisma koje sam bio napisao gospođici Nives Zvonarević, koja je  očigledno morala izdržati „pranje glave“, kao da je ona odlučila o održavanju te tiskovne konferencije.

hrt08


Provjeravajući još jednom arhivu svojih tekstova u vezi sa HRT-om, našao sam još jedan tekst, u kojem pokušavam analizirati djelovanje Vijeća i objasniti neke od događaja u njemu. Odlučio sam ga unijeti pod ovaj naslov jer tu najbolje pristaje.

Zašto Vijeće HRT-a ima teškoća pri radu. Mišljenje njegova predsjednika

        Vijeće HRT-a je, po sadašnjem Zakonu, tijelo sastavljeno od 22 predstavnika ustanova i civilnih udruga i po jednog predstavnika predsjednika RH, predsjednika Sabora RH i predsjednika Vlade RH. Tih je 25  predstavnika, dakle, dolazi iz različitih dijelova hrvatskoga društva. Oni su različitih svjetonazora, političkih opredjeljenja, temperamenta, zrelosti, stupnja obrazovanosti, profesionalnosti, etičnosti itd.  Koliko god to predstavljalo teškoću pri radu, uvjeren sam da za RH nema boljeg modela za biranje članova Vijeća od sadašnjeg. Možda bi se broj članova mogao smanjiti za kojeg člana. Na primjer srodne profesionalne udruge mogle bi zajedno birati jednoga predstavnika. Ipak, duboko vjerujem da je to najbolji način sastavljanja Vijeća ako Hrvatska zeli svoju sadašnju HRT pretvoriti u javnu televiziju. Dakle u servis javnosti koji ima zadaću da informira, obrazuje i zabavlja. Svaki drugi model izbora ili imenovanja članova Vijeća znatno je lošiji jer ne osigurava zastupljenost raznolikosti interesa većine dijelova hrvatskoga društva i omogućuje jednom segmentu društva (npr strankama na vlasti) da kontroliraju HRT.
        Tako je sastavljeno Vijeće započelo djelovati pred oko 18 mjeseci. Trebalo je stanovito vrijeme da se članovi Vijeće međusobno upoznaju i da se dogovore o svome radu. I u tome je početku, a to traje i danas, teškoću u radu Vijeća HRT-a činila dvojnost upravljanja HTV-om, koja u sadašnjem Zakonu ima dva tijela za upravljanje poslovanjem (Upravno vijeće i Ravnatelja) i jedno za predlaganjem, nadziranjem i ocjenjivanjem programskih usmjerenja HRT-a. Dakle u samom je počeku u Zakonu ugrađen “kamen smutnje”, jer je često nemoguće jasno odvojiti te dvije povezane funkcije Kuće, osobito ako članovi tih triju tijela nisu posebno motivirani i spremni na tolenantno i profesionalno dogovaranje. Dakle, u samome je Zakonu ugrađena mogućnost stalnih nesporazuma u odnosima tih triju tijela.
        Kad je Vijeće obavilo svoju važnu ulogu  - imenovanje glavnih urednika HTV-a i HR-a, te njihovih suradnika – urednika pojedinih programskih dijelova, nastao je novi mogući predmet sporenja. Premda je procedura imenovanja glavnih urednik i urednika bila provedena bez ikave zamjerke i po stvarnim demokratskim standardima, rezultat je bio takav da je stanoviti broj članova Vijeća i uprave kuće bio nezadovoljan. Kako u Hrvatskoj nije razvijen demokratski standard da se iskreno i zdušno podržava demokratski izabrana osoba, nego se ustrajava na svojim stavovima, glavna urednica HTV-a nije od početka imala potrebnu stvarnu podršku ni u Vijeću ni u Upravi. Umjesto povjerenje i suradnje, razvilo se i održava se nepovjerenje i, najblaže rečeno, manjak prave suradnje. Takvo stanje stalno u sebi nosi elemente nesuglasica pa  se i rutinske stvari obično jako zakompliciraju. Svaki je potez težak i bremenit konfliktima. Zbog manjka dogovaranja teško se provode i najobičnije administrativne stvari, kao što je provjera potrebnih kvalifikacija,  zadržavanje prijedloga unutar kuće prije odluke o njima, pripremanje dokumenata itd.
       Ukratko: mislim da je glavni problem manjak demokratske kulture i profesionalne odgovornosti. Kade se to spoji s trenutnom željom vladajuće koalicije da ponovno mijenja Zakon o HRT-u, premda ga je mogla, kao što je Vijeće i zaključilo samo malo popraviti tako da politiku potpuno izbaci iz njega, onda se tinjajući nesporazumi pretvore u politikanstvo, borbu za položaje u sljedećoj diobi karata i nastaje “kriza” u obliku porgramiranog kaosa. Svrha je toga kaosa da se pokaže kako ovakvo Vijeće nije dobro rješenje i da Vijeće treba birati Sabor (dakle stranačka politika) a ne ustanove i udruge civilnog društva.  Zato se Vijeće u novinama (uvijek istim!) proglašava nekompetentnim i za ukupno loše funkcioniranje kuće optužuje Vijeće. Svi su drugi bezgrešni jer je na Prisavlju vladala idila sve dok ovo Vijeće nije započelo raditi. Da je Vijeće ostalo kakvo je bilo, kontrolirano od politike, nebi bilo problema!. Ja bih samo dodao da je to vjerojatno točno, ali tada nebi bilo ni pomaka prema javnoj televiziji, za koju je odmak od političke kontrole jedan od bitnih uvjeta!
        Evo kako to izgleda na posve konretnim primjerima sadašnjega stanja na HRT-u (pogledajte i naslov: „Pobuna urednika“ u ovom nizu tekstova o HRT-u) .  Za obrazlaganje primjera, uzet ću da je sadašnja “kriza” nastala zbog nezadovoljstva najprije 10, pa nakon toga 8 urednika na HTV-u. Uzmimo da je njihovo nezadovoljstvo bilo opravdano. Evo par pitanja. Zašto su ti urednici bas sada i svi najednom “došli do zida” ? Recimo da je i to moguće, ali zašto oni svoje traženje za razriješenje ne podnose glavnoj urednici, koja ih je Vijeću bila predložila pa jedino ona može Vijeću i predložiti njihovo razriješenje, nego najprije Ravnatelju? Mene obavještavaju ali odbijaju moju ponudu za posredovanjem, a ja doznajem iz medija (novine) da su ipak zatražili razriješenje. Tek nakon toga njihovi zahtjevi dolaze u ured Vijeća HRT-a.
        Iz rasprave na sjednici Vijeća i zahtjeva Ravnatelja, a ne glavne urednice, da se zahtjevi urednika stave na dnevni red Vijeća, bilo je jasno da su urednici smatrali da se Vijeće mora odlučiti ili za njih ili za glavnu urednicu. Kad je Vijeće glasovanjem dalo povjerenje Glavnoj urednici, samo je jedan od urednika dao ostavku i tako je njegov slučaj riješen bez teškoća. Od ostalih urednika vijeće je razriješilo troje a ostale nije. I sada, kad po logici stvari nema drugoga izlaza nego da se urednici koji nisu razriješeni, ako doista ne mogu suradivati s glavnom urednico, podnesu ostavke. Oni to ne čine i dalje inzistiraju na tome da ih se razriješi. Zašto? Zato da bi eventualno, uključujući u cijeli slučaj i Upravno vijeće koje nema ingerencije nad imenovanjem urednika, ponovno prisilili Vijeće da glasuje o povjerenju glavnoj urednici. Drugog objašnjenja nema. Dakle inzisirati na svojim stavovima sve dok oni ne budu prihvaćeni, premda je već jednom donesena demokratska odluka.
        Na protekloj sjednici Vijeća, koja je prekinuta zbog nedostatka kvoruma, učinjen je još jedan pokušaj diskreditiranja Vijeća. Kad nije uspio pokušaj da se sjednica odgodi i kad smo započeli raditi po dnevnome redu, jedna je članica Vijeća revoltirana mojim upozorenjima na duljinu njezina izlaganja, odlučila napustiti sjednicu. Kad smo željeli nastaviti sjednicu bez nje odjednom je još nekoliko članova Vijeća odlučila napustiti sjednicu kako bi osptruirali rad Vijeća. Napisi u novinama da smo 3,5 sata razgovarali samo o prihvaćanju dnevnoga reda jednostavno nije točno, što se može dobro vidjeti iz fonograma sjednice. Ali takva objeda dobro dođe da se i tako diskreditira Vijeća. Usput se uvodi u igru i pokušaj diskreditiranja mene kao predsjednika. Već je jedna “nezadovoljna” članica Vijeća pokrenula inicijativu za moje smjenjivanje, ali je izglasavanje povjerenja koje mi je Vijeće ukazalo, nije gospođu zadovoljilo. Ona i dalje pokušava sve da dođe do svojega rješenja. Zato je odlučila i ona napustiti proteklu sjednicu Vijeća i na nedostojan način pridonijela opstrukciji rada Vijeća. Dvjema su se ogorčenim gospođama priključila još tri člana Vijeća. Od njih je jedan koji je prvi put na sjednici Vijeća i već je “znao” što treba raditi.
        Mogao bi čovjek biti naivan pa misliti da je to sve spontano, izazvano pravednim gnjevom i pravednom svrhom, ali ja si dozvoljam slobodu da u to sve sumnjam.
        Na kraju jedna osobna nota. Gotovo svi moji prijatelji i poznanici pitaju me isto pitanje: “Što to tebi treba ? “ Pitanje je potpuno legitimno, a moj je odgovor ovaj: veoma sam rijetko u dosadašnjem životu samo lamentirao i nabrajao probleme. Mnogo sam češće pokušao učiniti sve što mogu da se problemi riješe. Nešto sam uspio, nešto nisam. Vjerujem da je javnost u hrvatskoj slabo razvijena i da je to jedan od razloga u našoj javnosti ima toliko nedopustivih javnih istupa bez ikakve javne osude. Zato vjerujem da je pitanje javne televizije i radija jedno od najvažnijih pitanja za formiranje javnosti u RH. Za taj sam se cilj spreman založiti koliko mogu.  Prema sadašnjem stanju stvari, ne vjerujem da ću si to moći upisati u uspjeh, ali si ne bih mogao oprostiti kad ne bih pokušao sve što mogu. Dakle, poručujem onima koji bi rado da me maknu s položaja predsjednika Vijeća da sam ih spreman dobro namučiti prije nego im to uspije.