Naslovnica HAZU za kakav se zalažem Moje kanditature za Predsjednika

Moje kanditature za Predsjednika Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Četvrtak, 08 Srpanj 2010 11:40

Mislim da će se bolje razumjeti kontekst u kojem su se moje dvije kandidature odvijale ako ukratko prikažem okolnosti u kojima su se dogodile.
Dakle, završavao je drugi (konačni) mandat predsjednikovanja akademika Ivana Supeka. U tome su mandatu , uz Supeka, u najužem vodstvu  Akademije bili : akademici Ivo Padovan i Vlatko Pavletić dvojica potpredsjednika,  i Milan Moguš kao glavni tajnik. Izbor novoga vodstva trebao se obaviti u prosincu 1997. godine.
U lipnju te godine, pokojni je Predsjednik Tuđman u javnome pismu optužio Supeka da mu radi o glavi. O tome je pismu Supek, u razgovoru za Tjednik (5. prosinca 1997., str. 26. do 30.) rekao i ovo: „Dok je svjetska akademska zajednica vrlo oštro reagirala na pismo predsjednika Tuđmana, dotle je akademija nastupila na sasvim čudan način. Nakon toga pisma, neki članovi uže uprave nisu mi više uopće dolazili u sobu. Toliko su bili prestrašeni. To je primjer koji pokazuje do koje se mjere naša inteligencija, a i akademici, ne mogu oduprijeti političkim pritiscima“. Ne vjerujem da je to pismo, sa tako suludom optužbom, bilo slučajno napisano baš u to vrijeme. Očito je trebalo napraviti sve da se, nakon Supeka, u Akademiji uspostavi posve drugi, trenutnoj vlasti podobniji, način ponašanja. Trebalo je iskoristiti priliku da se izabere novo vodstvo Akademiji, koje će biti  puno prihvatljivije trenutnoj vlasti.
Da bi pripremio izbore za novo vodstvo Akademije, Supek je organizirao zatvoreni sastanak u Akademiji na kojem je želio „otvoreno progovoriti o budućnosti institucije i njezinoj ulozi u društveno-političkom životu“ (Vjesnik, 11. listopada 1997, u dijelu „Treća strana“). Ovaj detalj želim posebno istaknuti jer se nikada nakon toga u Akademijji nije organizirao sličan skup u povodu izbora njezinoga novog vodstva. Ta „tradicija“ šutnje o izborima za vodstvo Akademije pobožno se čuva do današnjih dana. Istodobno se nije čuvala tradicija da se predsjedniku Akademije, nakon što je odradio dva mandata, pristojno zahvali. U toj istoj godini dogodila se još jedna „inovacija“ u izbornome procesu: mnogi su razredi Akademije, već prije ljeta i bez obavijesti o razdoblju kandidiranju, dali podršku izboru akademika Ive Padovana, tako da je stvarni njegov izbor za Predsjednika bio zaključen davno prije izborne skupštine u prosincu. Naglašavam posebno te dvije stvari : izbor prije izbora, i manjak ikakve javne rasprave u Akademiji o kandidatima i njihovim programima prije izborne skupštine.
U tim sam se okolnostima  kandidirao za Predsjednika. U pripremi za Izbore, kolega je Padovan izbjegavao javne istupe, pravdajući se time da nije u tradiciji Akademije da kandidati javno iznose svoja gledišta i programe. Ja sam, s druge strane, smatrao svojom obvezom da javno i jasno iznesem svoja gledišta, kako bi kolegicama i kolegama u Akademiji dao mogućnost da, pri odlučivanju, znaju kakva gledišta zastupam. Smatrao sam svojom dužnošću i da hrvatska javnost bude obaviještena o tome. Zato sam svoja gledišta iznosio u više javnih razgovora u dnevnom i tjednom tisku. Vjerojatno je najilustrativniji za ta dva pristupa bio  prilog u Vjesniku (utorak 16. prosinca 1997., str. 18. do 20.). U dijelu toga opsežnog priloga o Akademiji nalazi se i razgovor sa mnom. Umjesto razgovora s kolegom Padovanom može se pročitati: „...na žalost akademik Ivo Padovan nije pristao na razgovor, obrazlažući to „sugestijom većine članova Akademije da se do izborne skupštine treba poštivati šutnja“, te da „članovi Akademije moraju poštivati tradiciije HAZU i ulogu časnih prethodnika koji kod izbora koje vrste nisu dopuštali profanaciju“. Dakle, javnosti (poreznim obveznicima od kojih Akademija dobiva novac) iznijeti vlastita gledišta, kao što sam ja to učinio, ide u red profanacije (sic!) .
U ime tih istih načela nisam imao prigodu u Akademiji ništa reći prije Izborne skupštine 16. prosinca 1997. Tada sam iznio svoj program. Napisao sam za to podsjetnik koji se sastojao od kombinacije natuknica i rečenice. Navodim ga cijelog.

tn_program1


tn_program11

tn_program12


Moj protukandidat nije ništa govorio o svome programu. Ako se dobro sjećam, rekao je da je njegov program ono što Razredi akademiju budu predlagali i odlučivali. Ishod glasovanja bio je velikom većinom u korist Ive Padovana (91), a ja sam dobio 35 glasova. U svome izlaganju na Izbornoj skupštini (vidi iznad), naveo sam i svoje razloge zbog kojih sam se kandidirao. Jedan od njih je bio i nastavak onoga što je, po mome mišljenju, Akademija radila dobro, a toga je u dvama mandatima Ivana Supeka bilo mnogo.
Na sljedećoj Izbornoj skupštini (2000. godine) ponovno sam bio jedan od kandidata, uz Ivu Padovana, koji je tražio drugi mandat. Tu su moji motivi bili drugačiji od onih pri prvome kandidiranju. To se dobro vidi i iz moga govora na Izbornoj skupštini. Ali prije nego što predočim kopiju moga izlaganja na toj Skupštini, moram, nažalost, ispričati događaj u vezi s tom mojom kandidaturom.
U listopadu 2000. godine, u vezi s mojom kandidaturom, Predsjedništvo je uputilo svim razredima Akademije pismo u kojem „podnesak“ akademika Velimira Pravdića, u kojem je mene predložio za kandidata za Predsjednika, proglasio privatnim pismom. U istome je pismu mene optužilo da „sam sebe predlažem za predsjednika akademije“. Pismo je potpisao Glavni tajnik Akademije akademik Andrija Kaštelan (2.listopada 2000.)
Na to sam pismo reagirao Izjavom koju sam pročitao u Razredu i pismom Predsjedništvu. Iz njih bi se trebala vidjeti srž problema.

tn_izjava00

tn_predsjednistvo00


Nakon toga sam na Izbornoj skupštini  (ovaj put moja kandidatura nije bila „sporna“) pročitao svoj Program i predao ga u Zapisnik.

tn_program2



Ni taj put nisam bio izabran. Dobio sam 28 glasova, a akademik Ivo Padovan, višestruko više. Bio je to posljednji put što sam se kandidirao za koju funkciju u Upravi Akademije. Nisam, međutim, prestao predlagati drugačiju izbornu  proceduru za čelništvo Akademije.
Tako sam prije izbora za Predsjedništvo akademije krajem 2003. godine  u Razredu za prirodne znanosti pročitao svoju izjavu i predao ju u zapisnik. Nije bilo neke veće rasprave.

tn_razred031

tn_razred032

tn_razred033


Na samoj Izbornoj skupštini (27.11.2003.) pročitao sam svoj podnesak i predao ga za zapisnik.

tn_skupstina03

Ni na toj skupštini nije bilo rasprave, niti su kandidati smatrali nužnim da nas upoznaju sa svojim razmišljanjima o tome što misle o stanju u Akademiji i kakve planove imaju za njezinu budućnost. Izbori su prošli kako se moglo očekivati i kako je bilo gotovo sigurno od ljeta 2003. godine.
Nakon trogodišnjeg mandata, došlo je vrijeme za nove izbore. Koordinacijski je odbor odlučio zatražiti  još jedan mandat. Time su zapravo izbori već bili odlučeni i prije ljeta 2006. godine. Ipak, iskoristio sam prigodu da na Skupštini u studenom 2006., na dnevnom redu koje je bio izvještaj o radu Akademije, zatražim riječ i pročitam svoju izjavu, te da ju priložim u zapisnik. Kako moje izlaganje nije izazvalo ni raspravu niti ikakve promjene, ponovno sam ga ponovio  na Skupštini od 28. prosinca 2007. Tada je odlučeno da to izlaganje uputim izravno akademiku Jakši Barbiću, predsjedniku Odbora za Statut Akademije.

tn_barbic

tn_skupstina06

Nažalost, do dana današnjeg ništa se od toga nije uvrstilo u dokumente Akademije. Još mi je manje prihvatljivo da se o tome nikada nije na Skupštinama raspravljalo niti odlučivalo. Što da zaključim: da su svi zadovoljni osim mene, ili da nitko osim mene ne želi ništa javno reći ili napisati.

Komentare i/ili sugestije molim poslati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn