Naslovnica HAZU za kakav se zalažem O izborima za vodstvo Akademije (2010.)

O izborima za vodstvo Akademije (2010.) Ispis E-mail
Autor Vlatko Silobrčić   
Utorak, 07 Prosinac 2010 11:53


Započet ću mojim dosadašnjim istupima u vezi s procedurom koja se već neko vrijeme primjenjuje pri izboru Predsjedništva Akademije. To predsjedništvo čine: predsjednik, dva potpredsjednika, glavni tajnik Akademije, tajnici svih devet razreda akademije, i pet posebno izabranih članova Predsjedništva (izabrani po posebnom ključu).

Prvo je moje izlaganje na sjednici Razreda za prirodne znanosti Akademije u listopadu 2003., a drugo na Skupštini od 27.11.2003. Podsjećam da tada nisam više bio kandidat za predsjednika.

tn_razred031

 

tn_razred032

tn_razred033

tn_skupstina03

Kako o mojim prijedlozima nije nikada bilo javnih rasprava u Akademiji (o kuloarskima neznam, a i da znam ne bi ih navodio), ponovio sam dio svojih prijedloga, na Skupštini u studenom 2006.

 

tn_skupstina061

tn_skupstina062

tn_skupstina063

Svoje sam izlaganje ponovio  još jednom na Skupštini od 28. prosinca 2007. Na toj je Skupštini zaključeno da svoje prijedloge proslijedim izravno Odboru za statut Akademije, što sam i učinio (kao prilog pismu kolegi Barbiću).

 

tn_barbic

tn_skupstina06

Niti je Odbor za statut o tome donosio ikakve javne odluke, niti se o mojim prijedlozima javno (mislim na Skupštine) raspravljalo. Ne samo to nego se procedura koju sam kritizirao sada ponavlja, u ovogodišnjim (2010.) izborima za Upravu Akademije. Bez ikakve javne objave da je započeo proces kandidiranja, već je nekoliko Razreda „obavilo“ kandidiranje na temelju jednoga jedinog prijedloga za sve članove Uprave (članovi Uprave su ujedno i članovi Predsjedništva). Nekoliko ih je Razreda već i potvrdilo kao svoje kandidate. Kad to učini većina Razreda (to bi moglo biti do kraja mjeseca lipnja, 2010.), neće biti praktično nikakve šanse za moguće druge kandidate, jer će biti javna tajna tko je već prošao u nekoliko  Razreda. A kad je već prošao, najbolje se pridružiti!

Analizirajući kandidiranje za Upravu (prije Koordinacija), nakon drugoga mandata Ivana Supeka, zaključio sam da su do sada primijenjena dva načina. Oba neprimjerene za vrhunsku znanstvenu i umjetničku ustanovu u Hrvatskoj, koja bi morala imati i najviše demokratske i etičke standarde.

Jedan je postupak takav da se na  sjednici (ne javnim objavljivanjem!) Predsjedništva pred samo ljeto proglasi da je došlo vrijeme za kandidiranje i na istoj sjednici kandidiraju kandidati za Upravu Akademije. Kako bi svi drugi morali svoje kandidate (prema Pravilniku) predložiti Predsjedništvu Akademije, do njegove se sljedeće sjednice, kad bi se o tim prijedlozima uopće moglo odlučivati, već obavi glasovanje u bar nekoliko Razreda. Tako da svi kandidati koji bi se pojavili nakon toga (a prije nisu ni mogli!) imaju već znatno manje izglede da uopće uđu u razvopravnu trku, jer je većina Razreda već odlučila o već predloženim kandidatima. (Posebno je pitanje zašto se u razredima akademije pristaje na takav postupak!)

Drugi je način taj da se NETKO, blizak Upravi ili ona sama, u jednom trenutku odluči da ima svoje kandidate i jednostavno ih kandidira i prijedlog pošalje  Razredima. Bilo u ime Uprave (premda nije predviđeno Pravilnikom niti ide u demokratsku proceduru!), ili u ime nekih od redovitih članova Akademije koji na to pristanu. Do kraja lipnja nastoji se u Razredima provesti glasovanje o tim kandidatima. U načelu, na tim sjednicama Razreda, i drugi imaju pravo kandidirati svoje kandidate, ali u Akademiji nije javno objavljeno da je započeo proces nominiranja kandidata i nitko se na to ne pripremi.   Tako se na svakoj sjednici Razreda u lipnju nađu isti kandidati, uz po kojeg mogućeg drugog kandidata. Kako je većina u Razredima sklona prihvatiti, bez rasprave (kao uostalom i u svim sličnim slučajevima!), predložene kandidate, izbori su zapravo zaključeni prije nego što je itko imao stvarnu mogućnost da iskoristi svoje pravo da predloži i druge kandidate ili da bude kandidiran.

I u jednom i u drugom „modelu“ izostaje bila kakva rasprava o kandidatima te je na Izbornoj skupštini krajem godine rezultat uvijek posve izvjestan. U Pravilniku o izborima za Predsjedništvo, doduše, piše da se prijedlog kandidata treba dostaviti Predsjedništvu najkasnije 15 dana prije Izborne skupštine. Koliki mogu biti izgledi takvih kandidata nije teško pretpostaviti jer će do tada svi Razredi obaviti izbor. Tako se, s dosta sigurnosti, može pretpostaviti da će Uprava Akademije u novom mandatu imati one članove koji su već do sada (pred kraj lipnja 2010.) prošli na izborima u nekoliko razreda.

Toliko o dosadašnjim demokratskim i etičkim standardima za izbor vodstva u Akademiji u vrijeme prošla četiri mandata Uprave.

Priča se upotpunjava novim nastavkom. Dana 11. listopada 2010. primio sam poštom poziv za Izbornu skupštinu Akademije. Skupština je 11. studenoga 2010. Iz toga bi se moglo zaključiti da je Akademija odlučila svojim članovima dati mjesec dana vremena da se pripreme za te izbore.

Legitimno je zapitati se čemu toliko vremena za pripreme i koje pripreme. Naime, kao što se iz gornjega teksta može zaključiti, ja sam uvjeren da su izbori "već gotovi" i da će se na Izbornoj skupštini samo potvrditi ono što je već "na vrijeme" obavljeno. Zašto, dakle, toliko vremena? Mislim da se odgovor može naći u prilogu uz poziv za Skupštinu. Naime u prilogu su nabrojeni svi razredi Akademije koji su već "odglasovali" i podržali "službene" kandidate. I opet je legitimno postaviti pitanje čemu služi ta informacija? Da bi se razumjelo čemu služi, treba se znati da u Pravilniku o izboru čelništva Akademije stoji odredba da se kandidati za pojedina mjesta u Upravi mogu prijaviti za Izbornu skupštinu najkasnije 15 dana prije njezina održavanja. Zato je treće  legitimno pitanje: ima li ijedan kandidat koji će se kandidirati za ikoje mjesto u Upravi, nakon što pročita Prilog  pozivu za Izbornu skupštinu, ikakva izgleda da bude izabran? Naime, kakvi su njoj/njemu izgledi da pobijedi u utrci u kojoj se pobjednici već znaju? Kakvi su izgledi da, nakon što su svi Razredi već odglasovali, sada većina njihovih članova promijeni mišljenje i izabere drugoga kandidata/kandidatkinju ? (ako se ijedna/ijedan, usprkos svemu kandidira!?). I konačno je legitimno pitanje: čemu služi Pravilnik o izboru čelništva Akademije i rokovi u njemu? Ali i jedno malo šire: kakva je to demokratska procedura? Na kraju moj komentar: to je pravi smisao tako izdašnoga vremena za najavu Izborne skupštine Akademije i znakovitoga priloga uz to. Treba biti potpuno siguran da neće biti drugih kandidata, ili bar da su im izgledi za izbor minimalni!

Dana 11.11.2010., poslijepodne održala se Izborna skupština. U Jutarnjoj kronici na Hrvatskome radiju toga jutra (mislim da je novinarka bila Blanka Jergović), Skupština je bila najavljena kao „izbor bez izbora“. Sve se odvijalo „po planu“: potvrđeni su svi čelninci koji su bili izabrani i prije ljeta..

Malo me zatekao istup kolege Zvonka Kusića, novoga Predsjednika, koji je, i prije nego što je bio izabran, pročitao svoj Program. Je li ta anticipacija baš pristojna, nisam siguran, ali ona pokazuje njegovu uvjerenost u „proceduru“. Bilo bi, dakako, u skladu sa demokratskim načelima da se taj program u cijeloj Akademiji čuo u vrijeme kandidiranja, pa bi se tada možda moglo čuti i koji alternativni program. Ali i to je „po proceduri“.  Kako „procedura“ meni nije bila prihvatljiva, pripremio sam svoje izlaganje i pročitao ga na Skupštini. Kopiju izlaganja  predao sam (kao i inače) gospođi koja stenongrafira izlaganja. U kojem će se obliku taj tekst pojaviti u zapisniku ove Skupštine, treba tek vidjeti. Prije nego što sam tekst pročitao, rekao sam da sam ga pripremio kao kritiku prošlih i ovogodišnje izborne procedure, ali da može poslužiti novoizabranoj Upravi da proceduru promijeni. Evo teksta.

tn_20101111_izborna

Uprava se očito pripremila na moje izlaganje; ili su, poučeni iskustvom, pretpostavili da ću nešto imati reći ili im je netko od mojih „prijatelja“ najavio da ću govoriti protiv „procedure“. Ne znam što je od toga točno ali je sigurno da se Predsjednik Moguš pripremio na odgovor. Odgovor je imao dva dijela. Jedno je bilo nabrajanje članaka Statuta i Pravilnika koji bi trebali opravdati opisanu proceduru. Spomenuo je, ako sam ga dobro razumio i pismo koje je Predsjedništvo uputilo Razredima negdje u svibnju. Navodno o početku razdoblja kandidiranja. za vodstvo Akademije. Zašto se to nije objavilo na razini cijele Akademije, i dovoljno prije početka kandidiranja da se može o kandidatima/kandidatkinjama razmisliti, pripremiti prijedloge i zatim o njima i njihovim gledištima raspraviti na predizbornoj Skupštini?  Upitnik ostaje, premda su razlozi za takvu „proceduru“ očigledni.

Drugo  je bilo znatno malicioznije, ali jednako neutemeljeno. Kolega Moguš me pokušao diskreditirati time što je rekao da sam i večeras, kao već jednom prije lagao. S time što se pozvao na događaj koji sam potanko opisao pod naslovom „Kako je mandat upravi produžen“. Ovdje ću samo podsjetiti na glavne dijelove. Bio sam tražio riječ na Skupštini Akademije od 2. travnja 2009. Započeo sam govoriti i u tome me prekinuo Predsjednik Moguš. U Zapisniku sa te Skupštine moj se govor pojavio samo kao jedna rečenica iz koje se nije moglo vidjeti o čemu sam namjeravao govoriti. Pokušao sam doći do tonskoga zapisa sa Skupštine, ali mi je rečeno da je Uprava odlučila (sic!) da su samo stenogrami vjerodostojni tekstovi za zapisnik, i da za tonski zapis moram napisati molbu Upravi (sic!) da mi odobri da ga preslušam. Nisam se složio s takvom „procedurom“, ali sam o tome napisao podnesak svim članovima Predsjedništva Akademije. Dakako bez odgovora. Međutim, Predsjedništvo je odlučilo da sam ja pisao „netočno i neutemeljeno“ i to je bila osnova za Predsjednikovu optužbu da već jednom ranije nisam govorio istinu. Ono što Predsjejnik Moguš nije znao (ili nije htio znati) jest činjenica da su novinarke „Jutarnjeg lista“ bile na toj Skupštini i čule o čemu sam ja želio govoriti te su to u svome članku napisale. Još nešto, na samoj Skupštini, shvaćajući o čemu je riječ, kolega Dušan Bilandžić izrekao je kratko:“Milane, to nije fer“.

tn_jutaarnji

Nakon toga napada na mene, zatražio sam riječ i rekao otprilike ovo (ne vjerujem da će se to naći u zapisniku) pa ću pokušati prepričati. Rekao sam da ne želim skretati Izbornu skupštinu na teren optužbi i protuoptužbi. Da se ne bojim toga da mi se kaže da lažem (premda tu riječ kolega Moguš nije upotrijebio nego je rekao: „hrvatsku riječ koja ima tri slova“). Međutim da se to tko doista laže može vidjeti iz novinskoga članka.

Otišao sam na mjesto i Skupština je rutinski nastavljena do potvrđivanja svih kolega koji su bili predloženi. Dakle: ja sam jedini koji smatra da u Akademiji izborna procedura za čelništvo nije bila demokratična.  Bez obzira na to, ne mislim prekinuti svoje nastojanje da se ta izborna procedura dovede u sklad s demokratskim načelima: da umjesto „izbora bez izbora“ imamo stvarne izbore. To mi se čini tim važnije što se ta načela, pa čak i zakonske odredbe, krše  i u cijelome društvu (vidi prošle izbore na nacionalnoj razini i broj glasača po izbornim jedinicama).

U danima nakon Izborne skupštine, pojavilo se o njoj nekoliko kraćih članaka u dnevnim novinama. Nisam se trudio sakupiti te članke. U onima koje sam pročitao nisam našao ništa što bi bilo važno dadati pod ovaj naslov o izborima za vodstvo akademije. Međutim,  u nedjelju 21. studenoga ove godine, pojavio se u Novome listu tekst iz pera novinara Davora Mandića. Gospodin je Mandić komentirao protekle izbore pod naslovom „Supeka ne očekujemo, ali Moguš Nevermore“. Prijatelji su me upozorili na taj tekst, i kad sam ga pročitao odlučio sam zatražiti od uredništva Novoga lista da objave e-poruku u kojoj sam reagirao na taj tekst. E-poruku sam uputio 23.11.2010. u uredništvo u Rijeci i u dopisništvo u Zagrebu. Ljubazna mi je gospođa na telefonu u Dopisništvu potvrdila da je primila moju e-poruku i proslijedila je gospodinu Mandiću. Poruka je glasila (iz teksta poruke će se vidjeti na koji se njezin dio odnosi moja reakcija):

Vlatko Silobrčić, Tomašićeva 11, 10 000 Zagreb, tel./faks  01 461 43 23, mobilni: 091 461 43 23, e-adresa: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Novi list,
redakcija: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
dopisništvo: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Cijenjeni gospodine uredniče,

U Novom listu od nedjelje 21. studenoga 2010., na str. 2., u rubrici Nedjeljom na 2 stupca, izašao je komentar  gospodina Davora Mandića. Naslov mu je SUPEKA NE OČEKUJEMO, ALI  MOGUS NEVERMORE.  Nije mi ni kraj pameti osporavati gospodinu Mandiću pravo da komentira stvari na svoj način. Riječ je međutim o činjenicama, a te su, koliko ja o novinstvu znam, neprikosnovene.
Evo o čemu je riječ: u posljednjem odlomku teksta koji je naslovljen SILOBRČIĆEV IGROKAZ, piše ovo: „Tu valja biti pošten pa reći i to da je ovaj Silobrčićev istup već u startu zapravo bio igrokaz. Onako kako je on pitao akademike, možemo i mi pitati njega: Zar je doista mislio da će na protokolarnoj Izbornoj skupštini nešto postići prozivajući nedefinirane skupine za nečasne radnje u neka nedefinirana vremena? Nije, naravno, no ostaje nepoznanicas zašto o tome nije ranije javno govorio, već je čekao do kraja kad je mogao polučiti jedino koji redak u novinama koje još uopće išta zanima vezano uz HAZU“.  U tome se svome iskazu Vaš novinar ozbiljno poskliznuo na koru od banane koju si je sam podmetnuo.
Dakle, taj Vlatko Silobrčić govori javno samo da ga se čuje i uslika, a baš ga briga za posljedice njegovih istupa. Optužba je to koju, uz puno uvažavanje tolerantnosti tuđih mišljenja, mislim da nisam zaslužio. I sad ću ja pokušati dokazati da nisam to zaslužio, premda bi bilo civilizirano da onaj koji objeđuje dokazuje moju krivnju. Ali tu smo gdje jesmo, pa mi ostaje da pokušam isplivati iz močvare u koju me se ugurava.
Zato Vas molim da u okviru ovoga teksta objavite cijeli tekst mojega istupa na nedavnoj Izbornoj skupštini (u prilogu). Prije toga, moram reći samo to da sam pristupajući na govornicu rekao ovo (iznosim misli a ne doslovan tekst): Pripremio sam opetovanu kritiku izbornoga postupka za vodstvo Akademije, da pokažem kojim smo putem došli do ove izborne skupštine. Ali sada, kada smo već, i prije izbora, čuli inauguralni govor novoga Predsjednika, isti tekst može poslužiti i kao prijedlog za promjene u Akademiji. Nakon toga sam pročitao ovo što Vam šaljem i što Vas molim da objavite (isti sam tekst priložio u zapisnik Skupštine).
Prilog
Uz taj tekst predlažem gospodinu Davoru Mandiću da, ako mu je do istine, pročita i tekstove na ovoj mrežnoj adresi: www.rifin.com/ HAZU za kakvu se zalažem.  Posebno ga upućujem da pročita ove naslove: Istupi u Razredu za prirodne znanosti, Izbori za vodstvo Akademije (2010.), a moglo bi mu koristiti i: Kako je mandat Upravi produžen.
Nakon što to pročita, može si sam postaviti nekoliko pitanja u vezi sa svojim tekstom koji sam iznad naveo. Ako mu je teško, neka kaže meni, ja ću mu ih javno postaviti.
Na kraju se neću pozivati na Zakon o tisku i Vašoj obvezi da ovo pismo objavite, pokušat ću se pozvati na Vašu moralnu obvezu i obvezu gospodina Davora Mandića da o ovome pismu obavijeti javnost. Bio bih Vam zahvalan da mi javite kad ćete ovaj tekst objaviti. Hvala.

Zagreb, 23. 11. 2010.
Vlatko Silobrčić

Samo jedna rečenica objašnjenja uz gornju e-poruku. Prilog za koji sam zatražio da se objavi, moje je izlaganje na Izbornoj skupštini od 11.11.2010. Taj je tekst naveden iznad, kao dokument koji sam potpisao i zatražio da uđe u zapisnik Skupštine (vidi gore).

Kako se moja reakcija nije pojavljivala u Novome listu, 29.11. ove godine, nazvao sam uredništvo u Rijeci i razgovarao s urednikom rubrike „Reagiranja“. Potvrdio mi je da je primio moj tekst i da ce ga objaviti. Upozorio me da mu stanovitu poteškoću za objavljivanje predstavlja prilog u mome tekstu (to je bio puni tekst moga izlaganja na Izbornoj skupštini akademije). Razumio sam da ga dužina mojega govora može smetati pa sam se složio da bi bilo dovoljno objaviti onaj dio moga izlaganja u kojem sam napomenuo da sam o izbornoj proceduri u Akademiji već govorio na Skupštinama Akademije: 2003., 2006. i 2007. Naime, time se jasno pokazuje da je objeda da je moje izlaganje na Izbornoj skupštini od 11.11.2010. bio samo „igrokaz“ potpuno neutemeljena. Slijedi tekst mojega pisma kako ga je objavio Novi list, 07.12.2010. na kraju rubrike Reagiranja.

novilist_tn

Nisam zadovoljan pismom u redakciji Novoga lista. Prvo što me smeta jest da je objavljeno dva tjedna nakon teksta na koji sam reagirao. Drugo, samo će veoma pažljivi čitatelj moći iz toga pisma vidjeti da sam „opetovano govorio“ o izbornoj proceduri, ali ne i to kada i koliko puta. Ne vjerujem, naime, da će itko pokušati povećalom pročitati Prilog. Treće, cijeli moj tekst u e-poruci (vidi gore) koji je ispod mjesta za Prilog, potpuno je izostavljen, premda se u njemu pozivam na relevantne dokumente koji bi trebali uvjeriti gospodina Davora Mandića da je, optužujući me za „igrokaz“, jako, jako pogriješio.  Ja  bih se, na njegovome mjestu, javno ispričao i priznao svoju grešku. Dobro je da mogu ovdje objaviti svoju cjelovitu e-poruku Novome listu i tako čitateljima/čitateljicama dati na uvid što sam bio napisao.

Komentare i/ili sugestije molim poslati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 



rifincom_banner_galerija


خرید vpn خرید کریو خرید کریو دانلود فیلم خارجی دانلود فیلم خرید vpn دانلود فیلم خرید vpn خرید vpn خرید کریو دانلود فیلم خرید فیلتر شکن vpn