Podjela poreza po kriteriju vremena i dvostruki deficit Ispis
Autor Guste Santini   
Četvrtak, 03 Lipanj 2010 15:10


Ovaj tekst u PDF-u možete preuzeti ovdje: guste_santini_-_podjela_poreza_po_kriteriju_vremena_i_dvostruki_deficit.pdf

Sažetak

Iz iznijetog je moguće zaključiti da kretanje i uzajamnost dvostrukih deficita je određena stupnjem „potrošnosti“ poreznog sustava odnosne zemlje. Korištenje standardne podjele poreza i podjele poreza po kriteriju vremena daju različite rezultate. Standardna podjela poreza, po mojem mišljenju, ne daje primjerenu dijagnozu stanja odnosne zemlje. Model će pokazati da stvarno stanje može biti lošije/bolje od stanja koje pokazuje kretanje dvostrukih deficita putem standardne podjele poreza. Samo ispravna dijagnoza stanja omogućava primjerenu terapiju odnosnog gospodarstva. Upravo kriza u nekim zemljama eurozone, kao i kriza tranzicijskih zemalja pokazju da nije moguće primjereno postaviti dijagnozu i da je stanje u tim i takvim zemljama daleko složenije i, time, neizvjesnije nego što to pokazuje prosto uspoređivanje dvaju deficita.

Ključne riječi: deficit tekućeg računa platne bilance, deficit proračuna, standardna podjela poreza, vrijeme, podjela poreza po kriteriju vremena, štednja, kredit, tečaj, kamatna stopa.


Uvod

U uvjetima zatvorene privrede jedni sektori štede dio dohotka jer troše samo dio dohotka, dok drugi putem financijskog tržišta troše iznad ostvarenog dohotka. Na razini zemlje potrebno je da se štednja potroši[1].  Država, uostalom kao i ostali sektori, može više trošiti nego što iznose njezini prihodi. Kad država troši više od ostvarenih prihoda, u uvjetima opće ravnoteže, porezni obveznici će se racionalno ponašati i povećati svoju štednju kako bi u budućnosti veće porezno opterećenje mogli podmiriti. Za razliku od racionalista keynesijanci smatraju da će veći rashodi od prihoda, u uvjetima neizvjesnosti, promjeniti ponašanje pojedinih sektora. Kratko rečeno keynesijanci smatraju da se u uvjetima neizvjesnosti polažaj i ponašanje svih sektora  stalno mjenja. Naprosto ne postoji ekvivalencija kako su je postavili Ricardo i, potom, Barro.

U uvjetima otvorene privrede umjesto bruto domaćeg proizvoda valja promatrati raspoloživi proizvod. U dugom roku oni bi morali biti približno jednaki. Međutim, kratkoročno domaći može biti veći ili manji od raspoloživog proizvoda. U prvom slučaju imamo deficit na tekućem računu platne bilance, a u drugom suficit. Nadalje, deficit znači uvoz štednje iz inozemstva, a suficit izvoz štednje u inozemstvo. U kratkom roku moguće je da neka zemlja ostvari deficit proračuna i deficit na tekućem računu platne bilance. Država, uostalom kao i svi ostali sektori, može izravno kreirati deficit na tekućem računu platne bilance što „pokriva“ zaduženjem i/ili prodajom svoje imovine. U slučaju kada država izravno kreira deficit na tekućem računu platne bilance ona izravno ima prihode kao da je povećala poreznu presiju. Tehničko je pitanje što svoje obveze „prelijeva“ u naredno razdoblje. Kratko država kreira javni dug. Ne mijenja se zaključak ukoliko se država zadužuje na domaćem ili na inozemnom financijskom tržištu.

Analiza kretanja dvaju deficita odnosi se na neizravnim učincima; učincima koje ima deficit na tekućem računu platne bilance čiji kreator nije država već ostali sektori.

Pogledajmo kružni tok reprodukcije u otvorenom gospodarstvu te manjkove/viškove poreznih prihoda.

Kružni tok reprodukcije

podjelaporezapokriterijuvremena_slika1

Izvor: Musgrave, R.A. & P.B. (1989: 213): nadopuna autora.

U kratkom roku, za razliku od dugog roka, postojanje dvaju deficita mogu se obrazložiti potrebom/mogučnošću odnosne zemlje da učinkovitije „pegla“ poslovni ciklus ili da iskoristi povoljnu konjukturu, u zemlji i/ili okruženju, kako bi dinamizirala privrednu aktivnost. Međutim, kada se dvostruki deficit pojavljuje dugoročno tada se radi o struktrunim problemima odnosne zemlje i prije ili kasnije nastupaju značjni gospodarski problemi koji mogu, vjerojatno će,  završiti krizom gospodarstva. Najpoznatiji slučaj danas imamo u Grčkoj (njoj valja pribrojiti cijeli niz zemalja članica eurozone), ali i Hrvatskoj, te u tranzicijskim zemljama.

Dvostruki deficit, kada jednom nastupi kiza, značajno otežavaju njezino rješavanje. Uvoz štednje iz inozemstva, deficit na tekućem računu platne bilance, je otežan kako glede mogućeg dodatnog zaduženja tako i cijene po kojoj se odnosna zemlja može zadužiti. Istovremeno na unutrašnjem planu neodrživ je deficit javnog sektora[3] zbog njegovog duga prema inozemstvu, s jedne strane, i zbog potrebitog smanjenja deficita, s druge strane.

Standardna podjela poreza ne pokazuje stvarni utjecaj deficita/suficita tekućeg računa platne bilance na porezne prihode. Naprosto standardna podjela poreza pokazuje koliki su ubrani porezni prihodi u promatranom razdoblju. Takva podjela nije primjerena kao što ću to pokušati u ovom radu dokazati.

Podjela poreza po kriteriju vremena je slijedeća:

-          Porez na prošlost predstavlja oporezivanje prethodno kumulirane štedne, u mnogobrojne oblike imovine, i njezino oporzivanje predstavlja smanjenje kumulirane štednje ostvarene u prethodnom razdoblju – „prelijevanje“ iz prošlosti u sadašnjost. Suficit na tekućem računu platne bilance predstavlja, ukoliko se porezni sustav ne izmjeni, štednju države;

-          Porez na sadašnjost predstavlja oporezivanje tekućeg dohotka, dakle novostvorene vrijednosti bez obzira na kojoj točci procesa reprodukcije bio uveden porez;

-          Porez na budućnost predstavlja javni dug ali i svaka druga anticipacija poreznih prihoda. Upravo deficit tekućeg računa platne bilance omogućuje, što je porezni sustav potrošnog tipa naglašeniji to više, oporezivanjem većeg uvoza većim poreznim prihodima.

Upravo podjela poreza po kriteriju vremena omogućuje da se identificira u kojoj je mjeri deficit/suficit na tekućem računu platne bilance utjecao na povećanje/smanjenje poreznih prihoda i tako, uz klauzulu ceteris paribus, smanjio/povećao proračunski deficit. Slijedeća tablica pokazuje sistematizaciju podjele poreza temeljem vremena i standardne podjele poreza (Santini, 2007; 2009):

Podjela poreza

podjelaporezapokriterijuvremena_slika2

 

Međuovisnost deficita na tekućem računu platne bilance i deficita proračuna

Pretpostavlja se, što statistike pojedinih zemalja potvrđuju, da postoji značajna veza između deficita na tekućem računu platne bilance i deficita proračuna. Statistike pokazuju da rastući deficit na tekućem računu platne bilance smanjuje deficit proračuna. 2007. sam pkazao, na primjeru Hrvatske, kakve učinke ima deficit tekućeg računa platne bilance na porezne prihode. Analiza je potvrdila navedenu postavku. Međutim, analiza pokazuje da je za vezu, međuovisnost, dvaju deficita odlučujuća struktura poreznog sustava. Istovremeno analiza pokazuje, primjeni li se podjela poreza po kriteriju vremena, da potrošni porezni sustavi u uvjetima deficita na tekućem računu platne bilance predstavljaju tek zaduživanje zemlje koji će se, u narednom razdoblju, putem suficita na tekućem računu platne bilance „otplatiti“. Tablica koja slijedi pokazuje kretanje poreznih prihoda, temeljem podjele poreza po kriteriju vremena, u odnosu na strukturu poveznog sustava:

Kretanje poreznih prihoda temeljem deficita na tekućem računu platne bilance

podjelaporezapokriterijuvremena_slika3

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz tablice slijedi jasan zaključak:

-          Porezni sustav koji je komponiran od izravnih poreza ne reagira na deficit/suficit tekućeg računa platne bilance[4];

-          Porezni sustav koji je komponiran na izravne i neizravne poreze u zavisnosti od učešća izravnih/neizravnih poreza ostvarivat će manje/veće porezne prihode;

-          Prethodi zaključak je potvrđen trećemo mogučnošću kada je porezni sustav u potpunosti komponiran neizravnim porezima i kada deficit povećava, a suficit smanjuje porezne prihode za cjelokupni oporezivi iznos deficita/suficita na tekućem računu platne bilance.

Prema tome u zavisnosti u kojoj je mjeri porezni sustav potrošnog tipa, uz klauzulu ceteris paribus, smanjuje/povećava se deficit proračuna. Drugim riječima, klasifikacija poreznih prihoda temeljem podjele poreza po kriteriju vremena omogućava kvantifikacuju poreznih prihoda uslijed deficita/suficita tekućeg računa platne bilance. Upravo identifikacija poreznih prihoda temeljem tekućeg računa platne bilance korigira veličinu javnog duga.

Pojasnim to primjerima.

Prvi slučaj. Pretpostavimo da BDP iznosi 100 jedinica i da je porezna stopa poreza na potrošnju iznosi 20%. Pretpostavimo, nadalje, da je u promatranom razdoblju deficit tekućeg računa platne bilance 10 jedinica.

Porezni prihodi u odnosnoj zemlji će iznositi 22 jedinice (20 temeljem BDP-a i 2 jedinice temeljem deficita). Dvije jedinice više ubranog poreznog prihoda „vratit“ će se kada zemlja poravna deficit suficitom na tekućem računu platne bilance. Da nije bilo deficita na tekućem računu platne bilance porezni bi prihodi iznosili 20 jedinica a država bi se morala zadužiti za dodatne dvije jedinice uz cijenu multiplikativnih učinaka što ih ima učinak povećanja javnog duga na nacionalno gospodarstvo.

Standardna klasifikacija poreza i kretanje salda proračuna bi navedeni slučaj identificirala kao uravnoteženi proračun i, prema tome, usklađenost poreznih prihoda i poreznih rashoda. Podjela poreza temeljem vremena, međutim, pokazuje da je odnosna zemlja ostvarila deficit proračuna koji je pokriven poreznim prihodima temeljem deficita tekućeg računa platne bilance.

Drugi slučaj. Pretpostvim kao i u prethodnom slučaju da BDP iznosi 100 jedinica i da je porezna stopa poreza na potrošnju 20%. Deficit na tekućem računu platne bilance odnosne zemlje iznosi deset jedinica, ali je  proračun povećan za dvije jedinice i iznosi 24 jedinice.

Porezni će prihodi iznositi 22 jedinicu (20 temeljem BDP-a i 2 jedinice temeljem deficita) što neće biti dostatno pa će država ostvariti deficit proračuna od dvije jedinice. Ona će, prema tome, u budućem razdoblju pokrivajući deficit suficitom na tekućem računu platne bilance smanjiti svoje porezne prihode za dvije jedinicu, a dvije jedinice deficita (povećanog javnog duga[5]) će morati vratiti iz svojih tekućih prihoda na način kako je pokrila deficit proračuna u vrijeme njegovog nastajanja.

Standardna klasifikacija poreza će navedeni slučaj identificirati kao deficit proračuna od 2%, dok će podjela poreza temeljem vremena isti slučaj klasificirati kao proračunski deficit od 4% BDP-a.

Treći slučaj. U trećem slučaju, pretpostavimo, da je promatrana država ostvarila suficit na tekućem računu platne bilance od 10 jedfinica, uz uvjete koje smo imali u prethodnom primjeru.

Porezni će prihodi iznositi svega 18 jedinica (100-10=90 što uz primjenu 20% poreza iznosi 18 jedinica). Ukoliko njezina potrošnja ostane na razini od 24 jedinice država će se morati zdužiti za šest jedinica. U tom će slučaju ona temeljem obveza po javnom dugu, u narednom razdoblju, povećati rashode za šest jedinica ali će uprihodovati dvije dodatne jedinice kada umjesto suficita ostvari deficit na tekućem računu platne bilance.

Standardna će klasifikacija poreza identificirati navedeni slučaj kao deficit proračuna od 6%, dok će podjela poreza temeljem vremena isti slučaj klasificirati kao deficit proračuna od 4% BDP-a.

Ukoliko imamo porezni sustav potrošnog tipa jasno je da deficit na tekućem računu izravno utječe na smanjenje deficita proračuna. Radi jasnoće izlaganja naš je primjer temeljen na potrošnom poreznom sustavu. Ukoliko, međutim, što je uvijek slučaj, postoje i porezni prihodi temeljeni na izravnim porezima tada se  „vezanost“ dvaju deficita smanjuje u razmjeru povećanja udjela izravnih poreza u ukupnim porezima. Kada je porezni sustav u cjelosti konstruiran od izravnih poreza tada porezni prihodi nisu u nikakvoj svezi sa deficitom/suficitom na tekućem računu platne bilnace.

Prema tome, veza dvaju deficita je određena strukturom poreznog sustava, odnosno, odnosom izravnih i neizravnih poreza, što pokazuje da je porezni sustav derivacija gospodarskog sustava i nije moguće ocjenjivati porezni sustav na drugačiji način od gospodarskog stustava[6]. Inverzija ne vrijedi. Nije moguće konstruirati porezni sustav ignorirajući gospodarski sustav.

Postavlja se pitanje što se događa s odnosnom zemljom ukoliko u uvjetima deficita na tekućem računu platne bilance u upotrebi ima potrošni porezni sustav, a u uvjetima suficitia na tekućem računu platne bilance porezni sustav temeljen na izravnim porezima.

Prvi slučaj smo identificirali, putem primjera, kao povećanje poreznih prihoda i izravnu „korist“ državne blagajne. Povećanje izravnih koristi koje država ostvaruje poništava se smanjenjem konkurentnosti nacionalnog gospodarstva zbog neravnotežnog tečaja[7] nacionalne valute što povećava rizik odnosne zemlje i rast kamatnih stopa.

U uvjetima suficita država napuštajući potrošni porezni sustav izravno, putem povećanja izravnih poreza, smanjuje konkurentnu sposobnost nacionalnog gospodarstva što je moguće kompenzirati ubrzanom derprecijacijom nacionalne valute, koja će povećati kamtnu stopu, a rast kamatnih stopa djelovat će kontraktivno na gospodarstvo. U drugom kao i u prvom slučaju imamo „odvojenost“ države od poreznog kapaciteta nacionalnog gospodarstva[8] sa multiplikativnim učincima koje imamo kada jedna od varijabli, u ovom slučaju poreni sustav i porezna politika, nisu usaglašeni sa ostalim podustavima i njigovim politikama u ukupnoj gospodaraskoj politici odnosne zemlje.

Iz iznijetog je moguće zaključiti da kretanje i uzajamnost dvostrukih deficita je određena stupnjem „potrošnosti“ poreznog sustava odnosne zemlje. Korištenje standardne podjele poreza i podjele poreza po kriteriju vremena daju različite rezultate. Standardna podjela poreza, po mojem mišljenju, ne daje primjerenu dijagnozu stanja odnosne zemlje. Model pokazuje da stvarno stanje može biti lošije/bolje od stanja koje pokazuje kretanje dvostrukih deficita putem standardne podjele poreza. Samo ispravna dijagnoza stanja omogućava primjerenu terapiju odnosnog gospodarstva. Upravo kriza u nekim zemljama eurozone, kao i kriza tranzicijskih zemalja pokazju da nije moguće primjereno postaviti dijagnozu i da je stanje u tim i takvim zemljama daleko složenije i, time, neizvjesnije nego što to pokazuje prosto uspoređivanje dvaju deficita.

Zaključak

Rastuća globalizacija, koja se u temelji na neoliberalizmu, pored značajnog dinamiziranja privredne aktivnosti, posebno u razvijenijim zemljama, manje razvijenim zemljama donosi niz ograničenja. I dok su zemlje, putem intervencionizma, više manje čuvale nacionalni gospodarski identitet i, tako, pokušale „ndoknaditi“ zostatak u stpnju razvijenosti, danas one to nisu u mogućnosti tim više što WTO izravno favorizira razvijene u odnosu na nerazvijene zemlje.

Dinamiziranje gospodarske aktivnosti na globalnoj razini rezultirao je deficitom na tekućem računu platne bilance manje razvijenih zemalja (SAD je poseban slučaj)l, odnosno tranzicijskih zemalja koje su putem konzumerizma pokaušavale „nadoknaditi“ zaostajanje u potrošačkom načinu života. Ostatak starog izražen kao socijalna sigurnost naprasno je potisnut, ali socijalni problemi, temeljem eutanazije nacionalnog gospodarstva, su rasli i politika je, da dobije izbore, nužno trošila sve više, ukupno ali nedovoljno per capita, kako bi se rast siromaštva bar usporio. Tako je deficit na tekućem računu platne bilance bio „nadopunjen“ rastućim deficitima proračuna[9]. Da bi država mogla funkcionirati svoje porezne sustave konstruirala je tako da potršni porezi budu osnova poreznih prihoda, karakteristika manje i nerazvijenih zemalja, dok su izravni porezi bili od manjeg značaja. Međutim, nedovoljna nacionalna štednja u nakani da privuče inozemne investicije je poreznu presiju, u dijelu izravnih poreza, također učinila previsokom pa je izlaz tražen u napuštanju poreznog sustava kao nacionalnog instrumenta uvođenjem flat texa.

Globalna kriza je, prvenstveno, kriza razvijenih gospodarstava koje su neizravno snažno pogodile manje razvijene zemlje zbog njihovih strukturnih problema koje više nije bilo moguće amortizirati rastućim deficitom na tekućem računu platne bilance što je rezultiralo dubokim krizama tih zemalja. Prema tome, specifične gospodarske krize pojedinih manje razvijenih zemalja, u vrijeme općeg prosperiteta, nisu bile na površini upravo zahvaljujući apreciranim tečajevima nacionalnih valuta, s jedne strane, i, deficitom, kao nužnom posljedicom, na tekućem računu platne bilnce, s druge strane. Nadalje smanjene mogućnosti zaduživanja u inozemstvu izravno smanjuju porezne prihode temeljem deficita na tekućem računu platne bilance, u prvom koraku, te povećava obveze prema inozemstvu koje nije više moguće reprogramirati po dotadašnjim već značajno povišenim kamatnim stopama, u drugom koraku, što zajedno zahtjeva dramatično smanjenje javnih rashoda a u praksi se to provodi smanjenjem izdvajanja za znanost i obrazovanje, tako se povećava ovisnosat ionako ovisnih nacionalnih gospodarstava, te smanjenju socijalne zaštite što čini socijalno stanje u odnosnim zemljama manje održivim.

Dvostruki deficit prema tome utječe jedan na drugi. U vrijeme prosperiteta deficit na tekućem računu platne bilance „subvencionira“ deficit proračuna, kao što u uvjetima krize uravnoteženje tekućeg računa platne bilance rezultira rastućim deficitom proračuna.

Literatura

Allan, M. Charles (1971), The theory of taxation, Penguin, Harmondsworth.

Andrijašević, Sanja & Santini, Guste (2002), Oporezivanje poduzeća, Ekonomija/Economics, (IX) 2, Rifin, Zagreb.

Blažić, Helena (2006), Usporedni porezni sustavi – oporezivanje dohotka i dobiti, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka.

James, Simon & Nobes, Cristopher (1992), The economics of Taxation, 4th ed., Prentice Hall, London.

Kliska, Srđan & Santini, Guste (2004), Utjecaj deficita robne razmjene s inozemstvom na kretanje javnog duga Hrvatske u razdoblju 1994.-2003. godine, Ekonomija/Economics, (11) 2, Rifin, Zagreb.

Musgrave, Richard & Peggy (1988), Javne financije u teoriji i praksi, Institut za javne financije, Zagreb.

Parać, Branko & Santini, Guste (2003), Zaštitna kamata – zašto smo pogriješili?, Zbornik radova, Promjene u sustavu javnih prihoda, HAZU, Zagreb.

Parać, Branko (2008.), Treba li nam zaštitna kamata?, Ekonomija/Economics, (15) 2, Rifin, Zagreb.

Ricardo, David: Principles of Political Economy and Taxation, Prometheus books, New York, 1996.

Rosen, S. Harvey: Javne financije, Institut za javne financije, Zagreb, 1999.

Santini, Guste (1989), Odnos izravnih i neizravnih poreza u reformi sistema društvenog financiranja, u: Problemi reforme privrednog sistema SFRJ, Globus, Zagreb.

Santini, Guste (1990), Oporezivanje dobiti i kamatna stopa, Zbornik radova, Oporezivanje dobiti poduzeća, IJF, Zagreb.

Santini, Guste (1995), Ekonomska politika za 1995. godinu, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (1996), Uloga poreznog sustava u izgradnji tržišne privrede, Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet, Zagreb.

Santini, Guste (1998), Porezni sustav i porezna politika, Zbornik radova, Današnja financijalna znanost, HAZU, Zagreb.

Santini, Guste (2000), Mikroekonomski učinci poreza, Zbornik radova, Tendencije u razvoju financijske aktivnosti države, HAZU, Zagreb.

Santini, Guste (2002), Međuovisnost sistema i politike, Polazišta za strategiju razvoja Hrvatske početkom 21. stoljeća, Ekonomija/Economics, (IX) 3, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2003), Odnos kamatne i neto profitne stope, Pristup strategiji ekonomskog razvoja, Ekonomija/Economics, (X) 1, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2003.a), Utjecaj deficita robne razmjene s inozemstvom na poreznu presiju neizravnih poreza u Hrvatskoj za razdoblje 1994. – 2002. godine, Tečajna politika i gospodarski razvoj, Ekonomija/Economics, (X) 2, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2003.b), Gubici izravnih poreza temeljem deficita robne razmjene s inozemstvom u Hrvatskoj za razdoblje 1994. - 2002. godina,          Ekonomija/Economics, (X) 3, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2007), Iluzija i stvarnost hrvatskog gospodarstva, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2007a), Porezna reforma kao čimbenik konvergencije EU, Europska unija; mogućnosti/perspektive, Ekonomija/Economics, (15) 1, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2008), Učinci ekonomske politike u Hrvatskoj u razdoblju 1994.-2007. godine, Ekonomija/Economics, (15) 1, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2009), Refleksije jednoga Turanjca, Rifin, Zagreb.

Santini, Guste (2009), Porezna reforma i hrvatska kriza, Rifin, Zagreb.


 


[1] Ponuda je jednaka potražnji. Ukoliko je ponuda veća od potražnje imamo krizu realizacije, ukoliko je, prak, potražnja veća od ponude (povećanje novčane mase) pokreće se inflacija.

[3] Nije samo deficit problem, problem je ukupna razina potrošnje javnog sektora kojase,  u uvjetima krize, imajući u vidu otvorenost nacionalnog gospodarstva, mora smanjiti.

[4] Turističke zemlje, kao što je to Hrvatska, povećanjem izvoza turističkih usluga povećavaju porezne prihode sukladno stupnju porezne presije te djelatnosti. To se odnosi kako na izravne tako i na neizravne poreze.

[5] Država nužno ne mora povećati javni dug. Umjeto povećanja javnog duga može prodati dio svoje imovine, prethodno akumulirane suficite proračuna.

[6] Jednako kao što tečaj nacionalne valute može povećavati/smanjivati konkurentnost nacionalnog gospodarstva na iznozemnom, u slučaju otvorene zemlje, i domaćem tražištu tako i kretanje kamaatne stope ima jednak učinak na gospodarstvo. Stoga, nije moguće razmatrati porezni sustav a ne sučeliti rješenja na području poreznog sustava sa monetarnim i kreditnim odnosno tečajnim, i preko njega, vanjskotrgovinskim sustavom. Interakcija ovih varijabli determinira moguća rješenja, stupnjeve slobode, u dizajniranju pojedinog podsustava gospodarskog sustava.

[7] Ravnotežni tečaj definiram kao tečaj koji uravnotežuje tekući račun platne bilance.

[8] Ukoliko fiskalna funkcija poreznog sustava određuje porezni sustav tada država funkcionira u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. To nadalje znači da cijenu „održivosti“ gospodarstva valja kompenzirati kamatnom stopom, odnosno tečajem nacionalne valute.

[9] Izneseno, drugim riječima, znači da porezni prihodi temeljem raspoloživog proizvoda nisu bili dostatni da pokriju javne rashode odnosne zemlje.